Me, me and me only

utorak, 12.04.2011.

I don't wanna play a broken hearted girl...

Ajoj... Neizbjezno se dogodilo. Ono veliko nista. Nista nece bit s D-om. To je sve vjerojatno bila igra. Zajebancija. Zeka peka. Jer meni se cini da on ima curu. I koliko god ne pari kao tip koji bi zajebavao i navlacio cure tek tako, cini se da sam eto bas ja izigrana. Ili sam doslovno shvatila ono sto je zapravo od samog pocetka bila zezancija. Ne znam stvarno. Al mi je krivo. Jer sam se bas zagrijala za ideju necega s njim. I to jako. Al kad sam jucer svjedocila onom grljenju i poljupcu, nekak mi se sve zgadilo. Jer moja povijest s muskima, koliko god oskudna bila, ima uzorak. A taj je da ja uvijek nekak najebem. Sa Slapom, sa S-om, cak i s R-om. I sad s D-om. A najvise me boli kaj sam si obecala da mi se tako nesto vise nece dogoditi. Necu ja kao dopustiti da se igraju sa mnom. E pa bas dobro drzim obecanja. Hmph. I danas sam poslala poruku da saznam na cemu sam. I saznala sam. Jerbo odgovora nisam dobila. A to je zapravo najglasniji i najjasniji odgovor koji sam mogla dobiti. Sad mi se cijela ona odluka o tome kako se ne smijem nervirati ak nesto nsaprosto ne ide cini jako naivna. Jer i nije tako jednostavno odustati od necega sto te toliko privlaci. Makar znas da je uzaludno... Al ne brinite. Ne dramim. Bar ne previse. Bit cu kroz tjedan dana opet happyhappyhappy. Al moram malo biti tuzna. Ne znam se drugacije nositi sa razocaranjem. A i ne znam jesam li vise razocarana njime ili sama sobom. Ah whatever. Iako, za inteligentnu osobu za koju slovim, ponasam se poprilicno idiotski. Why, you ask? Pa, ja kad sam tuzna il nezadovoljno ne jedem. To je kao neki uvrnuti oblik kaznjavanja. Zvuci besmisleno, al tako je. Zato sam danas na primjer na kavi. I sutra vjerojatno. Al do petka cu pojest posten obrok. Evo obecajem. Iako to obecanje malo gubi na jakosti ako se vratite na onaj dio u kojem jasno dajem do znanja da i nisam najbolja u izvrsavanju obecanja... Well, tako je kako je. Veselim se suboti. I plesanju i pijenju. Valja se izivit, pa cu bit kao nova. Zaista...
Do sljedeceg pisanja, imajte mi se dobro. Bar bolje od mene...

petak, 01.04.2011.

They say good things come to those who wait, but it's this life that goes so fast...

OK. Ucinih to. Poslala sam poruku. I jumped headfirst into the sea full of sharks... Metaforicki receno jel. I wonder what'll happen now...

ponedjeljak, 28.03.2011.

Why don't YOU do something?

I evo nas opet. Ja opet pisem, znaci ocito se nekaj dogada. Sad – ili je izuzetno dobro i savrseno pa sam se odlucila pohvaliti, ili nije. E pa nije. Itko zacuden? Zakaj me cudi da nema potvrdnih odgovora?
Ajmo redom. Znaci, prije desetak dana mi je bio rodendan. I tjedan, dva neposredno prije mog ulaska u novo desetljece zivota (drugo po redu) bila sam nikakva. Reci da sam bila u depresiji ne bi bilo tocno jer nisam bila depresivna. Nisam imala ama bas nikakvog razloga. Poceo je novi semestar, svidaju mi se svi predmeti i to jako. Pocela sam si super i izgledat. Vidam se s MJ bar jednom tjedno. Na treningu je zakon. Al nekako, nisam bila svoja. Odnosno, nisam bila u elementu. I onda je dosao taj dan. Rodendan. I bilo mi je predobro. Bas sam se lijepo provela. I cijela mi se perspektiva promijenila. Odlucila sam da se nemrem vise tako ponasat. Ak mi nekaj ne ide ili ako se nekaj ne odvija onako kako sam zamislila i ja to nemerem promijeniti, pa sto sad. Ne ide – ne ide. I znate kaj? Zivot je postao ljepsi. Bolji. SRETNIJI. I onda se dogodila subota. Woohoo. Njusite li preokret? E pa ne da mi se u detalje, a i stvarno nisu potrebni. Bitan je onaj overall dojam. Zakljucak. Sve to s D-om. Zasto stvari vezane uz muskarce moraju biti tako zajebane? Ili bar kad sam ja u pitanju. Iako, ne mogu se oteti dojmu da je vise u meni problem. Kao da me strah predati se. Prepustiti. Znate ono, go with the flow. Suckam u tome. I kaj da sada radim? Momak me pitao da mu se javim da bi pokazala da sam zaista zainteresirana. Kao sad je lopta u mom dijelu terena. E pa NECU to. Ne opet. Uvijek ja moram hvatat tipa. A odista zelim da mene netko jednom hvata. Trazim li previse? Kajjaznam. Iako jeste istina da ne znam kaj hocu. Ne znam zelim li to ili ne. Ponasam se kao neki lik iz filma. Iz neke romanticne komedije. Americke po mogucnosti. I to upravo ona koju obicno ismijavam. Ili joj vicem da se prekine prenemagat i da naprosto napravi nekaj. ALI KAJ???? Gaaaaad.
Mislim da cu se sada baciti na pisanje seminara. Sve samo da ne razmisljam o svemu. Ili nedajboze da zaista i donesem neku odluku. Stupidstupidstupid.

ponedjeljak, 06.09.2010.

Well, what more can a person really ask for?

Moram s vama podijeliti dozivljaje ovog petka. Znam da vas vjerojatno i nije bas toliko briga, ali moram to napisati tako da bi tamo za vise mjeseci mogla znati sve detalje kada budem precitavala stare postove. Ako budem precitavala stare postove. A poprilicno sam sigurna da hocu...
Elem. Petak. Tjedan dana nakon proslog petka. (well duuuh) Onog petka u Fjake kad sam se zbilja sasila. I kada su pjevali Kost i koza. I kada je bilo baaaaas dobro. E pa i ovaj petak je slican scenarij bio. Kost i koza, ali ovog puta u Vodicama u nekom lounge baru. Poprilicno lijepo uredenom, ako smijem dodat. E. Bile smo pozvane od strane samog pjevaca, pa smo Marija, Ines i ja odlucile ici. Malo promijeniti okolinu. Vidjet nove ljude. I fino smo se sredile naravski – predobar osjecaj. Bas mi je bio falio taj cijeli proces pripremanja za izlazak. Jer realno, zadnji posteni izlazak je bio onaj petak prije. I bas sam gustirala u svim pripremama. Dobro. I nasle mi nekako taj birc i prvo ostale sokirane jerbo nam je bilo receno da se radi o nekoj malenoj zabiti. Cak je bilo price o tome da nisu sigurni hoce li uspjet ugurat citav bend unutra. A ispalo da je lokal bas velik i otvoren prema rivi, pa je cak i ekipa neka koja se opijala u blizini plesala ispred. Uglavnom, nas tri smo se fino smjestile u prvi red i pocele se ufuravat. Bend je bio predobar – iako sam ih slusala ne znam ni sama koliko puta ovog, a i proslog ljeta, tek sam tada odista uocila koliko su dobri. Zuper muzika, odlicna izvedba. Bas za ufuravanje. Vrhunski, stari moj, vrhunski. U pauzi smo malo chillali sa samim bendom i poceli pregovore oko toga da im postanemo groupies. (pregovori su jos uvijek u tijeku op.a.) I onda je postalo zanimljivo. Naime, Ines je uocila jednog postarijeg okruglastog covjeka koji je sjeo za obliznji stol u pratnji dvije mlade dame. Jedna je izgledala pomalo splaseno i jezivo odjeveno, a druga kao da je prosla dosta operacija koje su rezultirale uznimnom zategnutoscu njenog lica. Na nimalo privlacan nacin, ako smijem dodati. Uglavnom, ta trojka nije ostavljala najbolji dojam – djevojke su izgledale kao da im je placeno da tu budu. Ak me razmete. I to je sve skupa bilo pomalo jezivo vecem dijelu prisutnih gostiju. Dakako, postojala je iznimka. Uvijek postoji iznimka. Nju je cinilo drustvance koje je sjedilo pored jezivih – dve cure, momak i postariji gospodin valjkastog oblika. Nekako su se svi oni medusobno pospajali. Djelovalo je kao da su bas kliknuli. Neukus pravi poceo je tek kada se djevojka 'zategnuto lice' pocela uvijati i trljati o valjkastog covjeka. Bas ti mucno dode gledati. To se sve odvijalo u pauzi dok smo mi pricali s bendom. Ja taman s Marijom i Tonijem pricala kad sam skuzila to u pozadini. Meni on nesto govori, ali ja naprosto nisam mogla prestati gledati to orgijanje. Iju. Znate ono kad vam je nesto toliko gadno da zelite, ali ne morete prestati gledati? E tako sam se ja osjecala. Taj je par vrlo brzo privukao paznju citavog kafica. Odnosno, onog dijela koji je imao pogled. Nisu prestali ni kada su momci opet poceli pjevati. A neeeee. Tada se i 'modni promasaj' pridruzio plesanju (Ovdje valja napomenuti da cu tu radnju nazivati plesom, makar to zapravo nema nikakve veze s plesom, vec je svojevrsna uvreda toj umjetnosti koju volim i cijenim, ali u nedostatku rijeci primorana sam okaljati uzviseno znacenje plesa povezavsi ga s otim sto je to drustvo radilo. Takoder moram dodati da me to gotovo fizicki boli i da sam posramljena svojim cinom. Molim vas za razumijevanje i oprost.) skupa sa okruglim covjekom i mladicem. Tada su vec privukli paznju svih u bircu te su oni iz udaljenijih kutaka dosli blize samo da mogu vidjeti bolje. Neka dva slovenca su cak sjela za najblizi stol i namjestila se bas kao da su u kinu. Ili cirkusu. Enivej, plavi mladic je utepio nase zgrozene poglede te nas pozvao da se pridruzimo zabavi. Ali kako je to pitao. Ajme ajme ajme. Mali je iz Australije. Prica engleski. S australskim naglaskom. Predobro. Da nije bio u takvom drustvu mogla bi provest cijelu vecer samo pricajuci s njim. Ili ga slusajuci. Bas je djelovao u redu. Medutim, Marija i ja smo pristojno odbile pridruziti se bludu pa nisam mogla slusati kako govori. Steta. I sada. Polako se primicemo tocki kada se sve promijenilo. Dobro, ne bas sve, al hej, moram biti malo dramaticna. Naime, plesanje (ungh) se premjestilo pred binu oliti bend, a drustvu se pridruzio i lokalni pivopija. Takve prepoznas cim ih vidis. Stranci su ocito smotrali da je uberkul plesati tako da djevojku dizes i bacakas i da ona radi stojeve, zvijezde ili pitaj boga kakve cudnosti. To je djelovalo zbilja opasno za ljude u dometu od metar i po, ali nas stol je bio malo dalje, pa nismo brinule. Kako krivo. U jednom trenu je mladic digao pivopiju kojem se to bas i nije svidjelo te se trudio spustiti zbog cega je mladic posrnuo i ispustio pivopiju koji je zatim oslonac vidio u nasem stolu te ga primio, ali pod krivim kutom. Da skratim prcu, sve je rezultiralo naglim guranjem stola sto je dovelo do toga da se stol jako nagne te da zbog toga pet punih casa padne i svoje sadrzaje prolije uglavnom po Mariji i meni, i pri dodiru s podom se pretvori u mnogo malih komada stakla. Sok i nevjerica. Sok. I. Nevjerica. Momci su cak prestali pjevati na kratko, al se momak brzo izgubio, bar dok se stanje malo ne smiri. Ja sam bila preljuta ali dovoljno pripita da se ne brinem previse zbog svega. Usluzni konobar se brzo pojavio i pomao staklo, bend je nastavio sa svirkom i mislili smo da je najgore proslo. Koja glupa pretpostavka. Inesin prijatelj je preuzeo odgovornost da natjera mladica da nam plati razbijena pica. Bar. I tu je nastala svada. Motorist (tako cemo zvati Inesinog prijatelja) je jako ozbiljno shvatio svoju samonametnutu ulogu i napao je mladica. Pocetni problem je bio sto ocito ne prica engleski. Druga stvar je bila ta da je bio jako nasilan. I sve se pretvorilo u zucnu raspravu, nabacivanje novaca, gazenje sirotih novcanica od sto kuna, i naguravanje. Ne znam kako, ali nekako se sve uspjelo rijesiti. I mogli smo nastaviti uzivati u bendu, pijenju i druzenju. I Sumnjivi se pojavio u meduvremenu pa je bilo jos zabavnije. Malo sam si pricala s usluznim konobarom, promatrala kako se motoristu upucavaju momci (to nije dobro prihvatio), pijuckala, malo popricala i s momkom koji je ispao cist u redu i nakon svega sto je morao proci s motoristom, zapravo mi ga je bilo odista zao. Otpratila sam i Ines do auta, jos pila i malo pomalo, vec je bilo puno sati. Pa smo nas troje otisli nesto pojest. Utepili smo bend u obliznjem fast foodu pa smo i mi tu stali. Mmmmmm, fin sendvic. Tartar umak. Plus. Dobila sam komad konca s oderotine na Tonijevim hlacama. Hs. I tako. Dosla sam doma u pet i bila tako sretna. Bas sam se nauzivala. I iduci dan su dida i baka otisli u selo i bila sam sama doma. Preporodila sam se. Nisam bila tako sretna od...pa ako cemo sasma iskreno, od 27.7.ove godine. Moram priznati da mi samoca godi. Al o tom problemcicu u sljedecem postu. I juceras smo isto otisle na Kost i kozu. Ovaj put u gradu. Isto je bilo bas dobro. Srela sam par kolegica s faksa. To mi je bilo bas lijepo. Sumnjivi mi je nabavio poster benda i prikupila sam potpise i cak sam dobila malenu posvetu. Svojevrsnu. Sweet. Al sam bas bila nekako umorna. Zaspala sam skoro na putu doma. A kad sam kuci dosla, zaspala sam iste sekunde kada sam dotakla jastuk. Sve u svemu, lijepi izlasci za posljednji vikend na moru ove ljetne sezone. Jos mora biti pijanka u podrumu i to je to. Ili dve pijanke u podrumu. Ni to ne bi bilo lose...
Idem na kavu u Fjaku. A vi ostavljate komentare, zelje, pozdrave, sto god vam padne na pamet... :D

srijeda, 25.08.2010.

In the depth of winter, I finally learned that within me there lay an invincible summer.

Vau. I ovo se dogodilo. Sjedim na plazi s olovkom i blokicem u ruci i pisem post. I to drugi danas. Obaram rekorde u svakom pogledu...
Bas si razmisljam kako je ljetu evo dosao kraj. Manje je ljudi, nekako se sve smirilo. Cudno zapravo. Pogotovo zato sto vrijeme bas i nije kao da je 25.8. prije kao da je 25.7. al to je dobro. Jerbo ja imam jos bar dva tjedna uzivancije. Hura! In your face you poor workin' people! Har har. Salim se. Donekle... :P Nego. Ovo je ljeto bas bilo dugacko. Tu cu biti puna dva mjeseca. I ove godine se radujem povratku u Zgb. Jer 2.7.2010. je pocelo ljeto koje nikada nece zavrsiti. Cure mi dolaze u metropolu i sve ce napokon doci na svoje. To je to. To smo cekali vec ne znam koliko dugo. Svi studenti, samostalni zivot (bar sto se njih tice), druzenja, kave, izlasci – ma kompletan paket uzivancije. Odista ne pamtim kad sam se zadnji put zaista radovala odlasku u Zagreb nakon praznika. Ne. Evo prokopala sam po sjecanju i nula bodova. Lani mi je bilo posebno grozno jer sam bila tako kratko tu. Preklani je bila cijela ''decko'' situacija. Ljeto prije toga je naprosto bilo ocito da je tu zabava i zajebancija, a u Zagrebu – nije. A ona ranija ljeta idu otprilike po istom principu. Dakle ova sreca zbog povratka je presedan. Ali nije to samo zato sto znam da ljeto ne prestaje vec samo seli iz juznijih u sjevernije krajeve. To je i zato sto mi fali Petra, fali mi Vesna, fale mi kave u Kocki s Kristinom. Fali mi trening. Plesanje kao kreativno davanje oduska. Cak mi fali i intelektualni rad. Faks i to. Ko bi rekao da cu i to priunati. Ili da ce to uopce biti istina. Ali valjda je to tako kada studiras kaj te zanima. Lijep mi je to osjecaj zapravo. I ni jesen nije tako losa zapravo. Pogotovo ovaj pocetni dio kada sunca ima kada cak i grije. Kada je jos uvijek toplo, ali nije vruce. Kada trebas nositi jaknu, ali samo ujutro i navecer. Kada kise nisu svakodnevica. Ali i njih cu lakse pretrpiti ako se kroz tu padajucu vodu moram probijati da bi se s Marijom nasla na kavi. U Zagrebu. U zajednickoj rupi izmedu predavanja. Pa moze li bolje? I napokon ce se moji zagrebacki prijatelji stopiti sa sibenskim i imat cu zivot u Zagrebu. ZIVOT. Izvan okvira faksa i treninga. Evo smijem se na samu pomisao. Da imam casicu neceg finog sada (mmmm juzna s fantom) digla bi ju i rekla – Here's to us. And to this summer that'll never end. –pijenje naiskap-

I found a picture, our so-called family tree. I broke all the branches looking for answers, don't you know that ain't how it's supposed to be?

Sve su sretne obitelji jednake, ali svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj nacin. Tako nekako ide prva recenica Ane Karenjine. Taj Lavov citat mi se povlaci po mislima nekoliko prethodnih dana. Obitelj. Ta zajednica koja se temelji na ljubavi. Ili bi kao trebala. Nisam bas jaka na sociologiji jer ono sto sam ja pod tim nazivom slusala u srednjoj skoli i nije bas oplemenilo moje znanje. Medutim, poprilicno sam sigurna da je obitelj veoma bliska zajednica ljudi koji se medusobno vole i stite. Koji su dapace spremni dati zivot jedno za drugo. Obitelj bi (uz prijateljstvo) trebala biti najsnaznija moguca veza medu ljudima. Trebala jel. Jer gladajuci oko sebe, vidim da ta definicija i nije bas neko pravilo. Polagano postaje iznimka. Na pisanje o ovoj temi nadahnula me L-ina situacija. Koja je totalno sjebana. Cura jedva ceka da se makne. Ja jedva cekam da se makne. Pa ona ce se spasiti u Zagrebu. Nije li to tuzno? Meni samo nije jasno kako njeni starci ne kuze kako dobro dijete imaju. Pametno, pouzdano, odgovorno i odista dobro. S njom stvarno nikada nisu imali problema. I sada je kaznjavaju eto tako. Mrzim kad roditelji iskoristavaju vlastitu djecu kao poligon za ljecenje vlastitih frustracija. Pa ne more to tako. Kako mozes biti ljubomoran sto ti je dijete upisalo faks na koje ti nisi uspio upasti? Pa trebao bi biti sretan sto je ocito tako dobro, sto je bolje od tebe. Ali ne, hajmo ga radije kaznit. I stalno podbadat insinuiranjem da nema sanse da zavrsi taj faks, a ako i zavrsi to ce biti uz teske muke i odricanje. Pa hej. Uzas. Al zasto uopce gledam dalje od svog dvorista? Moja obitelj nije nista bolja. Ja samo nosim tatino prezime, al nitko me ne racuna dijelom te obitelji. Ibolje. Mama mi je pricala o njima. Sjebani sve u sesnajst. Nit se podnose nit druze medusobno. A ja kao da nisam. Kao da me nema. Nitko me od njih prakticki nikada nije ni priznao. Poprilicno je tuzno da ti baka primjerice nikada nije cestitala rodendan. Il da si saznao za njenu smrt iz novina. Da mi sestra nije javila vjerojatno bi skuzila tek za tatinu godisnjicu kada bi vidla natpis na grobu. Al najgore je kaj me to i ne smeta toliko. Mislim, nije mi drago naravno. Nekada se pitam kako bi bilo da je tata ziv. Al opet, meni je i ovako sasma dobro. Odlicno, dapace. Jer moji Petrovici su mi i vise nego dovoljni. Mama i ja smo si dovoljne. Onakva smo obitelj kakvu opisuje gorespomenuta definicija. I to mi je sve sto trebam. I koliko god ova druga strana bila sjebana, to ne osjetim jer je ova druga utoliko bolja. Al mi se srce para kada gledam kako L jebu u zdrav mozak, kako Sonju i Kristinu gnjave, kako su S&M prakticki same sebe odgojile. I onda shvacam da je obitelj mnogo siri pojam od mame, tate, brace i seke. Moju obitelj cine i moji prijatelji. I nekada su mi i bliskiji od obitelji. I zato znam da cemo svi skupa biti dobro. I da cemo uvijek imati jedni druge i da nasu obitelj nista nece raskinuti. Koliko god sjebana situacija bila u nasim kucama uvijek se moremo nac i bit skupa. I to je to sto je potrebno. Jer ako starci ne kuze kakve dragulje od djece imaju, mi sami kuzimo. I vise nam ni ne treba...

ponedjeljak, 09.08.2010.

Genlemen, I just want to wash my hands of this weirdness...

Dosta mi je. Odista mi je dosta. Naprosto mi se ne da vise. Sve je otislo do vraga. Kada bih bar mogla vratiti vrijeme...
Vrijeme. O njemu sam mnogo razmisljala juceras. Opet sam gledala zvijezde. Tri su pale. Al ono, ne znaci mi to toliko vise. Izgubila sam vjeru u srecu koja dode tako sama od sebe. Nema toga. Nema slucajnosti. Sve je povezano. Uzrok-posljedica. Odista logicno. Nego, zvijezde. Pogled s Krapnja je prekrasan. Ima ih toliko mnogo. Gledas ih i pitas se kako nesto, ista moze biti toliko. Beskrajno. Tako zastrasujuce. I svi tvoji problemi izgledaju nevazni. Sitni u tako nepreglednom prostoru. Al nije prostor ono sto me trenutacno brine. Ne ne, vrijeme je to. Jeste ikada razmisljali o tome da svi mi imamo svakodnevni uvid u proslost? Zvijezde. Svaki put kad gledamo nocno nebo, mi gledamo proslost. Sva ta sitna svjetla na nebu mozda vise nisu tamo. Mi ih vidimo onakvima kakve su bile prije mnogo godina. Tako davno da to ne mozemo ni pojmiti. Te tri koje su pale ne postoje vec duze vrijeme. Sva ta ljepota je stvar proslosti. Vrijeme. Protok koji ne mozemo zaustaviti. Kojim ne mozemo upravljati. Svaka stvar koju ucinimo nepovratna je. I moramo zivjeti s posljedicama. Katkada su one dobre, a katkada nisu. U trenutku djelovanja ne mozemo znati kakve ce one biti. To je zajeb. Jer svaka sitnica sutra moze postati krucijalna. Prekretnica. Onaj trenutak kada se sve poboljsalo ili otislo u nepovrat. Ali kako znati? Kako pretpostaviti koji odabir je ispravan? A nikako, eto kako. Sve je stvar pokusaja i pogreske. Nekad pogodis, a nekad se zajebes opako. Uzmimo primjerice pijanstvo. Kad si pijan, sve se cini kao dobra ideja. A sutra kad se otrijeznis i kada razmisljas sam, a ne oni silni promili u krvi, skuziz da svaka ideja nikako ne moze biti dobra. Da ga jebes. Ne more. Al kasno je. Vec si zajebao ili si vec na dobitku. Iako je obicaj da ako si na dobitku nemas ovakve samostalne monologe. Jer onda uzivas u dobitku i jebe ti se za ono sto ako i ki bi da bi. Sto nas opet vraca na vrijeme. Da bar nisam to rekla ili ucinila ili obukla ili ubila. Eh. Da bar. Al vrijeme se ne moze vratiti. Niti promijeniti. Jer da moze, zivot bi bio jednostavniji. I zabavniji vjerojatno. Pretvorio bi se u veliku igru jer bi postojala mogucnost da probas sve jer bi svaka greska mogla biti ispravljena. Sto nekako djeluje predobro. Pa to onda, naravno, ne postoji. Cemu da stvari budu jednostavne kada mogu biti komplicirane. Jedino sto mozemo je sagledati proslost. Odvrtiti film i vidjeti zasto se nesto dogodilo na odreden nacin. Povezati uzrok s posljedicom. Doduse, i tu postoji caka. Ne mores uvijek shvatiti zasto se nesto bas tako dogodilo. Jer nekada ne raspolazes svim cinjenicama. I nije ti jasno sto si zapravo napravio krivo. Gdje si pogrijesio. Kada i kako si tocno zajebao. Samo znas da jesi. Da jesam. I to te onda progoni. I gadi ti se. I zelis poterat sve to u pizdu materinu. Al ne more to samo tako. Valjalo bi popricati. Iskopati uzrok koji je doveo do posljedice. Al te onda uhvati jebeni strah. Jer jednom si ocito zajebao ucinivski krivi odabir. I sada te strah da ces opet krivo odabrati. Ili reci ili stogod. I sve se vrti oko tog straha i te zelje. Al niti jedno jos nije prevagnulo. Pa se ta dilema samo oduzuje i kvoca u glavi. Jebemujebemujebemu. Zajebana je ta proslost. Ne bi trebalo previse dipliti nad njom. Jer se na taj nacin propusta sadasnjost. Jer kada predugo gledas zvijezde izgubis se. To prostranstvo u kojem su smjestene je naprosto preveliko. I kada preduboko udes, tesko je naci izlaz. Iz okova proslosti. Te gadure koja ti se smijesi s neba svake noci. I ako stalno gledas i cekas da padne bar jedna zvijezda, vjerojatno gledas u krivom smjeru. I onda ne vidis kad neka druga padne. Svi smo mi sami krojaci svoje srece. Samo se treba sjetiti da se znacenje slike izgubi ako previse paznje dajes detaljima. Jer ako tako radis, ne mozes uociti ljepotu svih detalja zajedno.
Trebam prestat blejat u to nocno nebo. I proslost. Al jebiga. Ne mogu si pomoc. Da bar nicega nije bilo. Jer sad je sve otislo do vraga. Sve sam zajebala. I sve sto je moglo biti krivo protumaceno – krivo je protumaceno. Bravo za mene. E, da mi je vratiti vrijeme. Samo, sto bi zapravo postigla time? Vise nista ne znam...

srijeda, 04.08.2010.

Everything dies, honey, that's a fact. But maybe everything that dies someday comes back...

Danas je Njemu rodendan. Jucer smo se Marija i ja nasle s njim i s Medom na proslavi. Zapravo da mu damo poklon. Jer ono nije bila proslava. Ono je bilo tako tuzno... od kad su on i Ona prekinuli covjek je u komi. Istinski mi ga je zao. Najradije bi ga zagrlila i ne bi ga pustala dugo dugo dugo. Jos je u cijeloj situaciji on u dalekoj losijoj poziciji. Stvarno nije fer. Kako mogu ja ili itko vjerovati u ljubav ako su Ona i On prekinuli? Ha? Nikako, eto kako. Oni su bili tako dugo skupa, svi u gradu znali su za njih. Idealan par. Kul cura za kojom se okrecu i frajer s gitarom i gomilom cura koje ga proganjaju. Savrseno. Uvijek kad bi netko sreo Njega pitao bi ga gdje je Ona, a Nju di je Ona. Kad nas netko pita za njih, obicno dodu u paru. Di su Ona i On? I sto im sada moramo reci? Pa, znate, oni su prekinuli... i svi ostaju u soku. I ja sam jos uvijek u nekakvom soku. Uvijek sam vjerovala da ce oni trajati. Racunali smo vec da je njihovo vjencanje prvo na koje cemo ici. Vec smo ga prakticki poceli planirati. Kad ono – bum. Gotovo. I zaista, ako oni nisu uspjeli, ne znam kako itko uspijeva. Moja vjera u ljubav i postojanost predanosti u vezi je ionako oduvijek bila slaba, ali sada je ozbiljno poljuljana. I vise. Bojim se da je nestala. Gledajuci Njega jucer, slamalo mi se srce. I za njega i za mene. I za ljubav opcenito. A i ono sto je on sam rekao. Kako mu je zao one cure s kojom ce biti kasnije. Ako je bude uopce, veli on. Jer njoj nece moci dati sve sto je dao Prvoj. Istrosio se. Nema sanse da ce za tu novu hodati pet kilometara po kisi samo da bi joj pomogao. Nema sanse da ce udovoljavat svakom njenom hiru i potajno uzivati u tome, jer makar se cini da ga to zivcira, zapravo uziva u tome i nije mu nikakav problem... Nema sanse da ju voli kao sto je volio Nju. Jer se istrosio. Nije li to istina? Postoje flingovi, one-night-standovi, zajebancija, kratkotrajne i povrsne veze, ali ono pravo dogada se samo jednom. I taj prvi put das cijeloga sebe toj osobi i toj vezi i samo zelis da traje zauvijek. Ali ne moze uvijek trajati zauvijek. I onda se dogodi ova Njih Dvoje situacija. Prekid. Bol. Poricanje. Prihvacanje. I onda bol. Uvijek ce boljeti. Pa ne mozes zaboraviti sest godina svog zivota. Koliko god to zelio. Jer znam da bi on samo htio da prestane. Da bude bolje. Da zaboravi. Pa plakat mi dode samo razmisljajuci o tome... Strah me. Strah me da necu naci to sto su oni imali. A jos vise me strah naci i izgubiti. Pa vec sam napisala da nema goreg od imati pa nemati. Kao da je sudbina odlucila svaki dan pokazivati kako pravde nema. Nema. Da ima, oni bi i dalje bili skupa. I ja bi vise vjerovala u ljubav. Odnosno, vjerovala bi u nju. Jer, s ovog motrista stvarno ne vidim nista bajno i grandiozno u toj emociji. Samo bol i patnju. A to ne treba nikom...
Treba mi nesto. Treba mi dokaz da nije sve tako uzaludno. Dajte mi ga...

subota, 31.07.2010.

How high can you fly with broken wings?

Jucer sam se prvi put ozbiljno zamislila i pokusala naci dovoljno dobar razlog zbog kojeg pisem ovaj blog. Iskreno, zapala sam u krizu. Doslo mi je da ga obrisem. Maknem. Potpuno uklonim i njega i sjecanje na njega. Jer kao sto sam jucer napisala – ne triba to nikom. Ali sto sam duze razmisljala shvatila sam da to zapravo nije istina. Jer meni treba ovaj blog. Ovdje mogu napisati sve sto ne mogu reci. Ovo je moj ispusni ventil. I iako znam da je glupo pisati o samome sebi ovako javno, da svi to mogu naci i cak govoriti ljudima da on postoji, meni je ovo potrebno. Jucer me na primjer ozbiljno zajebao niz krivo interpretiranih stvari i opet sam bila zapala u ono lose stanje zarobljenosti. Znate ono kad se osamite i samo razmisljate i vrtite sve moguce scenarije o tome sto ste trebali uciniti i samo se zapitkujete zasto ste ucinili nesto sto je na kraju ispala glupost na entu. I tada dodete do tocke u kojoj se osjecate kao zarobljenik u vlastitoj glavi i mislite da je kraj svijeta. Odnosno kraj vas. Sto je gore. E tamo sam ja jucer bila. Kaj ja mogu. Pomalo sam drama queen. Ali sam prespavala i makar je to bila jedna od najmucnijih i najduzih nocu u mojoj nedavnoj proslosti, stvari su se nekako slozile. Sada imam konkretnu perspektivu. I vidim kako sam zajebala i kuzim da sam si sama kriva. Al nevermind. Vrijeme ne mogu vratiti niti cu ikada docekati da ce se vratiti samo od sebe. Al onaj poriv da obrisem sve ove zapise se izgubio. Jer sam skuzila zasto pisem. Zapravo je idiotski jednostavno. Volim to. There. Fakat volim pisati. I to je jedna od rijetkih stvari za koju mislim da mi ide. Al ono fakat ide. A tu je i jos nesto. Znate kako nekada slusate muziku i prepoznate se u stihovima i tako ste sretni kaj postoji ta pjesma jer vam je bas pomogla u jednom trenutku ili vas naprosto razveselila? Pa ja mislim da i ljudi koji pisu te pjesme to rade iz istog razloga kao i ja. Zato kaj to vole. A i zato kaj im pomaze. Meni su stvari puno jasnije nakon sto pisem o njima. Odnosno, moj stav o njima je puno jasniji. Meni samoj jel. A i kao gore spomenute pjesme, ja zivim u naivnoj vjerovanju da ce se netko u ovim mojim rijecima prepoznati. I da ce mu mozda pomoci. Ili da cu bar nekoga nasmijati. I na samom kraju se sve svodi na mene. Jer ja pisem blog zato kaj ja to volim i zato kaj meni to pomaze i sve to cinim svjesna da cu na kraju vjerojatno izvisiti zbog njega. Al eto, to je jos jedan u nizu rizika kojeg sam voljna prihvatiti. I zato cu nastaviti pisati. Pa kud puklo da puklo.

petak, 30.07.2010.

Sama sam si kriva...

Ljudi moji ne triba to nikom.

četvrtak, 29.07.2010.

I've seen love come. I've seen it shot down. I've seen it die in vain.

Etoga na. Znala sam da cu prije ili kasnije pasti u ovakav cudan mood. Jedina prednost je ta da sam inspirirana za pisanje. Bas nevjerojatno. Uvijek bolje pisem kada sam ovakva. Polutuzna. Ne, krivo. Nisam tuzna. Naprosto sam ... ne znam, ni vrit ni mimo. Da.
Bas sam sinoc razmisljala. Ove ljetne romanse (nazovimo ih tako makar to zvuci previse sladunjavo) u kojima se dve osobe nadu negdje i nekaj se dogodi ali se od pocetka zna da ce na kraju ljeta svako otici svojim putem. Ne zato sto bi ijedna od te dvije osobe to htjela nego naprosto zato kaj zive negdje drugdje. Negdje drugdje u odnosu na mjesto gdje su se susreli i u odnosu jedno na drugo. E sada. Postoje tri scenarija. Unaprijed vas upozoravam da nijedan nema hepiend. Te dve osobe, ajmo ih nazvat Ana i Luka, razviju nekakav mutual feeling zainteresiranosti. I dode neka tamo festa i nekaj se dogodi. Oni zalome. I supac im je. Ali znaju da kaj god se dogodi ne moze potrajati jer do kraja ljeta ima samo mjesec dana. Prvi scenarij je da se to lomljenje dogodi samo jednu vecer. To je najgora varijanta jer je zagarantirano da ce Ani bit grozno. Jer nema goreg od imati pa nemati. Taman okusis kako je dobro ali onda nema vise. Znaci u prvom scenariju nema apsolutno nista dobro. Ani ce biti grozno ostatak ljeta. Dalje. Druga varijanta je da se razvije odnos takozvanih 'prijatelja s povlasticama'. Znate ono. Kad smo u ekipi frendovi smo si, sve je pet i nema nikakvih svidamo-se-jedno-drugom pogleda ili icega slicnog. Ali se povremeno dogode setnje. Wink wink. Taj scenarij je u redu. Taj je Ani cist u redu. Samo da tih setnji bude vise od cetiri puta. Deset. To je lijep broj. Bar. Medutim jasno je da ce se na kraju ljeta te setnje prekinuti. Nece vise biti moguce. I Ana ce otici kuci i falit ce joj setnje. Al ce bar imati brojne uspomene koje ce je hraniti neko vrijeme. A sada veliki finale. Treci scenarij. –drumrolls please- Treca varijanta je da Ana i Luka zavrse skupa. Pa makar tih prokletih mjesec dana. Da imaju nekakvu vezu. Ne moraju se vidit svaki dan niti cuti svakih sat vremena, ali se ponasaju kao par. I pred frendovima i kada khm secu. Takav razvoj dogadaja garantira najvecu srecu Ani. I naravski da ce joj biti grozno kada ode doma, ali hej – ona je voljna riskirati. Jer kako god okrenes odlazak kuci garantira ne sretnost. Ne nesretnost nego naprosto ne sretnost. Izostanak srece. Bar neko vrijeme. Ali nema smisla uskracivat si trenutnu srecu pod izlikom da ces se time u buducnosti postediti malo tuge. To je glupo. Pa ne zivi se za sutra. Zivi se danas, za ovaj sat, ovaj trenutak. Nije li bolje sada biti najsretniji sto je moguce pa makar to znacilo da ces za cetiri tjedna biti malo manje sretan? To je bar meni smisleno. A vjerujem da sam relativno racionalna osoba. Jer koji god scenarij uzmes ocito je da odlazak kuci garantira prekid ikakvih odnosa sto automatski znaci manje sretnosti. Prema tome sada treba svaki trenutak iskoristiti. Meni se svida najvise treci scenarij, ali prihvacam i drugi. Prvi mi se pak gadi. Medutim, sve ovo je ispricano iz Anine perspektive. Ne mogu priloziti Lukin pogled na dogadaje jer nemam pojma kaj on misli. Al imam feeling da se njemu treci scenarij ne bi bas toliko svidio. Ono sto znam je da ce Ana uzeti najvise kaj moze. Ali otici ce doma tuzna kada bude gotovo. Ali joj to ne predstavlja problem. Veci je problem kaj Luku nije vidla tri dana i kaj joj to toliko smeta. Jer Ana ima jednu veliku bojazan. Ne zeli da se ponovi cijela Slamic patnja. Nije sigurna da ce to dobro podnjet. A ne zna sto bi mislila o samoj sebi ako se takvo nesto ponovi (ne daj boze). Jer ako se tako nesto dogodi opet onda nekaj nije u redu. Jer nemres dva puta za redom izvuci deblji kraj. I to jos kako debeli kraj. I zato se Ana ne zeli previse vezati. Ne samo da ne zeli. Ne smije. Nikako. Ne ne ne ne ne. I nece. Nece. Jelda da nece?
Skuzila sam kako se osjecam. Nisam tuzna. Niti ravnodusna. Niti depresivna. Mene strah...
Jer znam da cu nekako sve zasrat. Sto posto.

utorak, 27.07.2010.

Sretna sam. SRETNA!!

Znate kaj? Ja sam sretnaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa. Jakojakojakojakojakojakojakojako! Juceras je naime bila festa u Zaboricu. Ne mogu reci da sam vidjela jako mnogo od feste. Bila sam na drugoj strani. Tamo gdje su ostali moje dobi bili. Jer, realno, samo obitelji s klincima i djedovi i bake se motaju kod pozornice. A mladi dodu samo do standova. Jer tamo je hrana. A kad pijes jedi. Ja nisam. Jela mislim. Pila jesam. O jesam. A znate li kaj sam jos radila? Ha? Wink wink. Paaaaa, ljubila sam se. Al ne s Rokom. Njet. S onim s kojim sam htjela! Daaaaaaaaaaaaaaaa! Jesam! I bilo je tako dobro. I lijepo. I dugo. I sve kak treba. I sve smo se vec dogovorili da kasnije ne bi bilo nismo znali. I onda vise nismo tako puno pricali. Winkwink. Al detalje necete dobiti. Ne dijelim bas sve. Samo primite na znanje da sam sretna. I to jako. Istinski ekstaticna. Saljem vam svima jedan cvrsti hug. I puse. A sad idem dalje biti sretna ^^

subota, 24.07.2010.

What the fuck?

Oke, what the fuck? Koji je kurac Peri? Mislim, lik mi je fakat drag i frend mi je, ali kaj je previse je zbilja previse. Ajmo se igrati osnovne skole. Mojoj maloj prijateljici se svida moj najbolji prijatelj pa ajmo je zajebavat. Prvo cu obznaniti tu bombasticnu vijest svom drugom najboljem prijatelju (koji je fala bogu zreliji pa je nece puno sprdati), pa onda i tom liku o kojem se radi. E, ali to jos nije dosta. Aj sada svaki put kad vidim tu malu prijateljicu cu je sprdat. Nabacivat neke insinuacije i polusale koje su zapravo samo meni smijesne. Ali i to s vemenom postane dosadno. Sto cu sad, so cu sad? Znam! Sada cu otic na kavu s tim frendom i malom prijateljicom i njenim frendicama i onda cu uzet njen mobitel, upisat broj tog svog frenda, pokazat mu i pitat jel to oke i onda joj vratit mobitel. I to naravno uciniti sto demonstrativnije i ocitije. Zatim cu iskoristit glad svog frenda te dat pare toj maloj prijateljici pa da sami skupa odu po sendvice. Jer, hej – sada sam se ufurao i pun sam ideja. I kad se oni vrate sa sendvicimi i mala mi prijateljica pruzi ono sto sam joj rekao da mi donese smatram da bi najkul bilo bacit ga na stol i reci kako mi to zapravo uopce ne treba i da nikada nisam ni bio gladan. Woohoo! Nije li moje ponasanje ubersuperfantasticno?
Mora da Pere razmislja na taj nacin. Jer fakat nemam pojma sto mu se drugo moglo motati po glavi da ucini sve gore navedeno. Nije li dosta da me stalno sprda, sad jos mora to i pred Ovim raditi. Dovoljno mi je grozno kaj on uopce zna. Znam da zna i znam da on zna da ja znam da on zna. I situacija mi je vec i previse neugodna, ali hej prilagodila sam se. Postalo mi je manje neugodno jer oboje znamo al se pravimo da ne znamo. I to je sasma dobro funkcioniralo. Ali neeeeeeee, mora se Pere umjesat jer mu je ocito dosadno. I onda te djecje igrice nabacivat okolo. Kao ono, aj mi daj fotic pa ode i slika Ga. Bravo Pere, bravo. To se trazi. Stvarno mi to ne treba. Znam da od svega toga na kraju nista nece biti jer On ne da nije zainteresiran za mene nego vjerojatno u glavi pojam privlacnost i pojam Ira ne moze ni spojiti. I to je oke. Ni prvi ni zadnji. Poprilicno sam navikla ne biti uspjesna i happy u ljubavnom pogledu. I onda dode Pere i zasere. Pa koji mu je kurac? Samo ispadam kao glupa klinkica koja se zatelebala u najboljeg frenda starijeg brata kojem sve to skupa slatko i simpaticno i koji se skupa s burazom i ostatkom ekipe meni smije kada odem. A to sve skupa mi odista nije potrebno. Al se moram pravit kao da je sve pet. Kao da me to ne smeta. Jer ispada jos gore ako pokazem kako se glupo osjecam. Il ako klepim Peru u glavu. To mi ne bi pomoglo. Mislim, bolje bi se osjecala, ali samo kratkorocno. Dugorocno bi si jos vise zasrala situaciju jer bi samo pokazala koliko mi stalo odnosno koliko mi sve to smeta. A to sve zapravo znaci da trebam nabaciti osmjeh i odmahnut rukom i po mogucnosti dodati jedno flegmatsko ha-ha. A mrzim to pretvaranje i glumu. Mrzim istinski i potpuno. I onda cu doc na zaboricku nac Roka i mozda se otic zvaljakat s njim. Sto isto mrzim jer se zbilja dugorocno gledano osjecam polukurvasto. Kak god okrenes ne valja. A za ne falit danas sam slucajno cula Bon Jovija na radiju sto obicno shvacam kao znak da ce taj dan biti dobar ili da ce se nekaj posebno dobro dogoditi. Na kraju je moj ljubljeni bend postao omen, a ne amjalija. Tragicno...

utorak, 20.07.2010.

It's like that man Jon Bon Jovi said - no man's an island

Santa Fe. To je ta pjesma. Prve rijeci teksta su – they say that no man is an island. Jucer sam to primijetila. Uvijek sam se pitala iz koje je pjesme taj citat. Jer ovaj moj naslov je takoder i opening line filma About a boy. Eto. Rijesila sam tu dilemu. Ali nisam odabrala te rijeci za lajtmotiv ovog posta zato sto sam napokon saznala iz koje su pjesme. Ne. Da bar jesam. Vidite jucer sam navecer isla setat okolo. I slusala sam si pjesme. I bila sam si tako sretna. Sama sebi sam bila dovoljna. Jer teoretski nisam bila sama. Pratili su me momci iz Aerosmitha, Bon Jovija, Nirvane, Queena i inih bendova... bas nam je bilo lijepo. A svejedno sam legla ne bas tako sretna.
No man's an island. Vratimo se tome. To je stvarno istina. Nitko nije stvoren da bi bio sam. Pa ima nas tako mnogo zato sto bi se i trebali druziti. Socijalizirati. Biti skupa. Pa zasto je to onda tako komplicirano? Ha? Dovraga. Stalno mi govore da sam sutljiva i poluantisocijalna. Pa znate sta? Ne govorim puno jer ne vidim smisla u bespotrebnom govorenju. Ako smatram da nemam nista pametnoga reci radije cu sutiti. Necu svoje misli dijeliti sakom i kapom. Bar ne svakome. Mislim da i njih treba zasluziti. Tako da cu radije sutiti i zapazati i upijati. Ako stalno govoris rijeci ti gube tezinu. I vaznost. Nitko ih ne cijeni. A ako govoris kada imas stvarno nesto bitno reci one dobivaju na vaznosti. Mozda stvarno usrecis nekoga samo zato sto si rekao nesto. Koliko god to minorno moglo biti. I rijeci treba zasluziti. A nesto naprosto ne mozes reci svakome. Nesto ne mozes reci nikome. Ni najboljoj prijateljici. Ni najboljem prijatelju. Ni mami. Mozda ni samome sebi. A zelis. Jer mozda ti bude lakse. Mozda pomogne i maknete dio tereta s pleca. Ali cemu opterecivati druge ljude svojim problemima i dilemama? Dijeljenje intimnih informacija o sebi i govorenje o onome sto te mori nosi sa sobom odredenu odgovornost. Jer kad odlucis nekome povjeriti tajnu ili se zelis pozaliti vrlo lako mozes i tu osobu unesreciti. Jer sada taj problem mori i njega. Kuzite? Jeste li ikada razmisljali zasto vam je lakse nakon razgovora s nekim? Zasto osjecate kao da vam je dio tereta maknut s leda? On nije nestao. Masa ne moze nestati. Fizika. Ne ne. Vi ste tu masu prenijeli. Dali ste je toj osobi koja vas je saslusala. Jasnije? Zato je tolika odgovornost u povjeravanju. Zato je neke stvari pametnije presutiti. Zato ja i ne govorim toliko. Mozda. Naprosto me strah da cu reci previse. Da cu se ogoliti pred nekim. Pred nekim pred kime ne zelim. Jer ne zasluzuju svi znati sve o meni. Cak ni pola. I zato razmisljam o onome da nijedan covjek nije otok. Znam da nisam ni ja. Ali nisam ni dio kopna. Ja sam onda poluotok. Da. Poluotok.
Je li to toliko cudno? Jesam li opet nekoga iznenadila? Ili ste naucili svasta ocekivati od mene? Vidite, to je kao hladno more. Kada bura rashladi more, ali ono posteno rashladi, ljudi ne idu na plazu. Kazu da im je prehladno unutra i prevruce vani sto je sve samo ne savrsen omjer. Pa onda ni ne dodu. Niti se ne probaju okupati. Strah ih je. Ja nisam takva. Ja volim hladno more. Ledeno zapravo. Tada je najbolje. Kada ulazis unutra i pece te hladnoca. I svaka stanica vristi da izides van di je toplo, ali ti i dalje koracas unutra. I mozes osjetiti kako ti tijelo polagano trne i prestaje osjecati. I svaki centimetar koji je suh strepi od trenutka kada ce dotakuti taj led. A ti i dalje ulazis. Dok nisi citav mokar. I onda zaronis. Nema takvog osjecaja. Takvog idealnog osjecaja. Tijelo ti je potpuno otupilo ali i dalje nikada nije bilo tako puno adrenalina. Nikada nisi osjecao toliko toga. Svaki milimetar koze mozes osjetiti. Svjestan si samoga sebe. Pozoran. I tamo pod morem si sam. Okruzuje te tisina. Nigdje nije tako tiho kao pod morem. Nigdje. I tamo pod morem je najbolje. Samo ti, okruzen tisinom, tijela koje nista ne osjeca, tijela koje je otupjelo, ali nikada nije bilo pozornije, nikada nije bilo svjesnije samoga sebe, nikada nije vise osjecalo. Je li to kontradiktorno? Tupo a toliko osjeca? Mozda. Mozda to nema smisla, ali je i dalje tako. Pod morem. Samo ti, tisina, tupost i apsolutna pozornost. Savrsenstvo. Aposlutno savrsenstvo. I to ljudi propustaju. A ja bi sve dala da se sada mogu kupati. I biti pod morem. U savrsenstvu. Samo ja, tisina, otupjelost i apsolutna pozornost...
Sinoc sam cekala da zvijezda padne. I imala sam zelju. Ali nisam je docekala. Nisam je vidjela. Ni jednu. Niti jednu. I nije mi se ostvarila zelja. Kada sam otisla njoj je bilo toplo. A ja nisam ni kuzila da me to moze toliko smetati. Stvarno ne bi zeljela da me toliko smeta. Mozda sutra ne bude toliko smetalo. Nadam se. Al je stvar u tome da zelim da mi padaju zvijezde. Istinski to zelim.
Jeste li uopce svjesni koliko sam se sada ogolila ovdje? Pred vama i cijeli svijetom? Lakse je pisati nego govoriti. Iako ni to nije lako. Samo zelim svoje savrsenstvo. Pod morem. Ali jucer zvijezda nije pala. Bar meni nije pala. I nista od moje zelje.
Mozda sam predugo cekala...
No man's an island. If only I could be an island. Just for one day...

subota, 17.07.2010.

Padaju zvijezde...

Vecer poput nocasnje daje mi nadu da Brodarica nije totalno propala. I da se i ovdje moze zabaviti. Stvarno mi je bilo dobro. Bas ono dobar petak. A sve je pocelo naopako. Jer kako se cini to tako uvijek mora biti. Jer u Fjake je svirala Kost i Koza, al smo mi odlucili otici u Bonitu (bivsi Balin) gdje je svirala klapa Brodarica. Bas ono. Uber. Razlog je bila Lanina snazna zelja, ali cak se i ona pocela premisljati taj dan. Medutim, ne dovoljno da ostanemo u Fjaki. Jer navodno previse vremena provodimo ondje i trebamo se malo maknuti. A idealna vecer da to pocnemo prakticirati je ona kada Kost i Koza pjevaju. Bravo. I onda smo otisle na klapu. I jos smo dobile super mjesta. Svojevrsna loza. Iza klape. Kao njihovi pajdasi ili groupiji. Mislim, nemam ja nista protiv klape. Super su momci, krasno pjevaju, al nije to neki moj dir za izlazak u petak navecer. Pogotovo ako postoji bolja opcija. Khm Kost i koza khm. A da i ne spominjem kako je vruce bilo. Neizdrzivo. Cijedi se s tebe. A pustena kosa. I ni truncice vjetra. Kazna. I sad. Odslusasmo mi klapu do prve pauze i onda smo se pokupile. Rekao nam je Sunjka da ce oni tu dugo biti pa nek se vratimo kasnije. Sto se cinilo kao dobra ideja svima osim Lani. Nista cudno. Enivej, onda smo cestom natrag na pocetak Brodarice. I fakat smo brzo dosle, taman su ovi poceli drugi set pjesama pjevat. A ljudi. Isuse, koja gomila ljudi. Predobra atmosfera i muzika i sve. Al su Lanu boljele noge od hodanja pa smo morali sjesti. Da, sjesti. Sto je mene stravicno zivciralo jer nisam vidjela smisla u tome. Mislim, otisli smo od klape jer je bilo dosadno, a ponasamo se kao da smo jos uvijek tamo. Bezeze. I ja sam se ocigledno zivcirala sto je izivciralo Lanu, pa se pokupila. I grozno mi je ovo reci, ali kada je otisla postalo je bolje. Marija i ja smo dirale, pile (ja nikaj nisam platila – woohooo) i druzile se sa Sumnjivim, Vojkom i inim likovima. I oko dva smo uspjele dobiti Jurkija na mobitel, nakon bezbroj pokusaja, i saznale da oni namjeravaju ostati tamo i ic se druzit na obalu. Pa smo se uputile ponovo prema Amadeusu. Pjeske, naravski. Al nas je Luka utepio i pokupio i ispalo je da je i on krenuo tamo. Supac! A tamo je sve jos uvijek bilo uzavrelo jel. Zbog gadnih susjeda jadna Fjaka ne smije duze od jedan radnim danom i dva vikendom pustat glazbu. A nekada policija dode i ranije. Dok tamo kod pristanista sve radi do cetri, pet bez pardona i problema. I onda smo se skupljali nekih sat vremena pa se spustili na plazu. I uzivali ponovo u live muzici – performed by Luka i Sunjka. I ostali smo do jutra. Doslovno se razdanilo. Luka se cak kupao. I jebote kako je lik jebovozan. Zaista kriminalno jebozovan. I onda nas je odbacio i do doma. I legla sam u sest. Joj, kako mi je to falilo. Predobro... uistinu lijepa vecer. ^^
Inace, Luka zna. Zna. Pretpostavljam da mu je Pere rekao u ponedjeljak. Jer da je prije znao zajebavao bi me. Jer sinoc se nije ustrucavao. Samo ne znam zna li... valjda On ne. To bi bilo...akward...
Jedina mi je zelja da bude jos ovakvih veceri i da Marija dobi auto pa da ovakve izlaske mozemo kombinirati i s nekim real izlascima. Moram gledat nebo i cekat da padne zvijezda pa to zazeljeti...

petak, 16.07.2010.

Promisljanja...

Mora da sam prokleta. Sto posto sam nekaj zgrijesila u proslom zivotu. Toplotni udar i ja se nemrem kupati. Pa to je kazna. KAZNA. Nema sta drugo biti. Postaje neizdrzivo. Mogu biti samo u sobi jer tu imam klimu. A nemam sta puno raditi. Vec sam danas pogledala jedan film. Ice Age 3. Kul je. Smijesan. Ali nemerem jos jedan pogledat jer kaj cu onda iducih dana? Pogotovo kada cure odu u Zagreb na tri dana. Em se necu moci kupati, em necu ici van jer neam s kimen. A i nista od Fjake prije plaze, jer hej –NEMREM SE KUPATI. Fakat nema boga. Bezeze. Jedino kaj sam smislila da cu raditi je ici setati navecer. Upravo sam si napunila mptri muzikicom da imam drustvo. Pa eto. Bar cu nekaj raditi. A i ovi u Fjake ce se moci malo odmoriti od nas. Mogla bi onda navecer kada idem na internet sloziti raspored nekih mogucih izlazaka sada kada cemo auto dobiti. Tipa neke veceri u Aurori i Haciendi koje su isplative i kvalitetne. A opet treba i racunati na to da sve mora biti u nekim razumnim cijenama kada se zbroji jer nismo od zlata. Nazalost. Eto – smislila sam bar neke aktivnosti. Hura! Mozda i ne krepam od dosade. Ali samo mozda.
Eto, danas je baka opet bitchala zbog Grgurove cure. Covjece, stvarno mi se ne svida to. Zasto je toliko proziv njih dvoje? Njoj se kao ne svida kaj ona provodi vrijeme kod njega doma i zbog toga ju smatra nekakvom manipulativnom glupacom koja iskoristava njenog unucica. I sad kad on ide njoj u Pulu preko vikenda ona se zali da kakav je to nacin, da zasto sad on mora upoznavati njene roditelje. Pobogu. Stalno nekaj ne valja. A sve zato kaj se radi o NJEMU. Jer je musko. Nikada mi nije bilo jasno zakaj su majke toliko zastitnicki nastrojene prema sinovima, unucima i opcenito muskim potomcima. Jer da se radi o curi, ne bi bila tolika greda. Sto posto. Samo kaj moja baka ne kuzi da ce jednog dana netko o meni razmisljati na isti nacin na koji ona razmislja o Nermi (Grgurovoj curi). Vec vidim kak ce majka mog buduceg odabranika razmisljati – ajme jadna ti sam! Pa di je nasao tu malu? Pa ni udat se ne zeli! O djeci jos ne razmislja a prosla je dvadesetpetu! A jadna ti sam! Ta kuja ce mi dijete upropastiti!! I onda bi vjerojatno briznula u plac... Vec vidim cijeli scenarij u glavi. Brijem da cu biti razocarenje svakoj majci svog momka. I to ovaj dio o ne udaji ce ih najvise pogodit. Al sta bi im ja. Ne zelim se udavati i gotovo. A nakon ovoljetnih iskustava s plaze ne zelim ni djecu prije tridesete. Bar. Nema sanse. Pa zelim zivjeti. Jednom me Marija pitala sto bi ucinila da slucajno zatrudnim. Ja sam rekla da bi zadrzala dijete. E pa – pocinjem mijenjati misljenje. Pretezak je to kamen oko vrata. Treba se iziviti prije. Jer jednom kad dodu djeca, aj ca. Pa pogledaj Ines. Ma, opterecenje mi je uopce razmisljati o tome. A i zaletila sam se malo. Ni momka nemam pobogu... al sam sigurna da ce me zena koja bi mi bila svekrva sigurno mrziti zbog ovakvih razmisljanja i stavova. Kao sto baka ne voli Nermu a ni ne pozna ju... a to mi je jako ruzno...

Bouncing is for balls.

I tako... My love interest got himself a girlfriend. Apparently. Mozda i ne, al vrag ce ga znati. Jedini izvor spoznaje mi je facebook. A neam pojma kaj misliti jer je u ponoc prestao biti single i poceo biti u relationship, a nakon petnaestak sati je prestao biti listed as in a relationship. Pomalo sjebano. A di je nade brate? Kada? Kako? Damndamndamn. A tu je i jedna druga moralna dvojba prisutna. Jer, uzmimo hipotetski da sada na festi u Zaboricu naidem na neke stare poznanike. I medu njima jedan odredeni stari poznanik. Upravo onaj s kojim se druzim po festama, al nema previse razgovora. Ak me razmete. E. I sada naletimo jedno na drugo i on je single i ready to mingle. Bi li bilo krivo, s moralne strane gledajuci, ljubiti se s njim dok sam zainteresirana za drugoga? Marija veli da bi moralno gledano bilo krivo, al itekako dobro. Winkwink. Iako, sada kada bolje razmislim, na krapanjskoj prije dvije godine isto sam se druzila s tim momkom a bila zainteresirana za drugog. Zapravo sam tog drugog i nasla do kraja veceri i ubrzo smo skupa zavrsili. Vidis, vidis. Mozda je zapravo taj moj occasional-making-out-boy zapravo nekakva amajlija. Mozda mi ljubljenje s njim pomogne u cijeloj situaciji sa Ovim. !!! Iako sve to naravno ovisi o tome ima li ijedan od nih dvoje curu. Jer ak imaju, cijela teorija pada u vodu. Iako ni vako nije bas precvrsta. Gaaaaaaaad. Naporno. Sve je to tako...konfuzno. Primjetila sam da Lana nesto zeli, to dobije i onda to vise ne zeli. Marija uopce ne zeli, a stalno dobiva. Ja zelim, al uopce ne dobivam. Jasno vam je o cem se tu radi. Odnosno o kome. Njima. Evo, potkrijepit cu vam teoriju i primjerima. Lana je jako zeljela Peru, zavrsili su skupa i sada su kao pas i macka. Marija mrzi dejtove i veze a stalno je zovu van na kave i vecernja pica (konobar Frane, tip s Krapnja, onaj s Miljevaca, popis je duzi). Ja jednostavno zelim nekaj sa Njim, a on ode i nade si curu. See? Bas smo cudan trio. O Stelli necu ni pocimat. Zaista nije za usi javnosti.
A kaj je najgore, ovo nije jedini 'problem' koji me muci. Od kada mi je baka ispricala neke stvari o tati i toj familiji koje sam uklopila u cjelokupnu pricu koju sam sakupljala malo pomalo od mame, osjecam se prilicno usrano. Al o tome ne bi. Nisam jos nikome, ali bas nikome rekla kaj sam saznala. Nije bas lijepo, a i nekako je osobno. Jednog dana...
Enivej, nadam se da ce se bar gornji dio problema rijesiti, il da cu se u skoro vrijeme bar ljubiti s nekim. I want it and need it. Pitajte Lanu... sada se idem spremati za Zirkus veceras. I samo se nadam da ce Marija cim prije dobiti auto da se maknemo odavde. Novi ljudi i nova mjesta su nam prijeko potrebni... čao bao!

utorak, 13.07.2010.

In a relationship. Well - DAMN.

In a relatonship. Mrzim kad se to dogodi. Gaaaaad. Kaj sam skrivila u proslom zivotu? Il u ovom? Damndamndamndamn. Marija kaze da je sprdacina. Gee, I hope so.
Bar se druzimo s Lukom vise. Stvarno mi je drag taj momak sine. Al samo ne kuzim jel mu Pere rekao il nije. Mislim da idem spavat. I sanjat in a relationship.

nedjelja, 11.07.2010.

What a night! ^^

Ajme ajme ajmeeeeeeeee. Koji dan! Jucer je ila blaga katastrofa navecer. Jedini potencijalni hajlajt je odlazak u pekaru s Lukom. On cita Jesenjina. Predobro. Ali danas. DANAS! Pa uberiska. Iako je naravno sve krenulo bezeze i skoro pa i nismo isli vani, i postoje omanji ljubavni problemi – ja sam tako sretna sada. I poletna. Bas mi se ide negdje i skace i zajebava. Taj moj novopridosli adrenalinski shot je i primijecen bio. Hurray!
Al ono. Nije sve tako zuto. Ovo s Lanom i Perom kaj je u pocetku bilo tako slatko i simpaticno postalo je pomalo ruzno. Steta zapravo. Ni on ni ona nisu sami potpuno krivi, al brate moj kao da namjerno hoce sto vise zajebat. Nemos vjerovat. Pitam se ne kako ce to sve zavrsit nego kada. Al on the bright side – Danu je zajebalo! Har har. Znam, grozna sam, ali si fakat ne mogu pomoci. Ako netko zasluzuje osjetiti malo zla koje siri onda je to ona. I gotovo. Al eto cak mi je i nje malo zao. Mrvicu. Jer nije red tajit takve stvari od osobe koju teoretski nazivas frendicom. I koja tako ocito pati za bivsim. Ili sadasnjim? Ne znam vise. Tuzno je da ne znam znaju li oni uopce. Katastrofa. Al to prepustam njima da srede. Jer imam ja i vecih briga trenutno. Primjerice kako sa Sunjkom. Sta da radim? Ne znam se ja ponasat...zavodnicki? Ili likeable? Nije to bas moje podrucje neko. Aj kad bi bar znala na cemu sam pa bi lakse bilo postavit se. A ovako ni vrit ni mimo. Dovraga. A bas sam nasla nekog u mojoj ligi. Nekoga za koga mi nitko ne moze reci da sam izvan njegova dosega. E sad. Jesam li ja dovoljno dobra i hrabra njega dosegnuti? Mislim da je trenutno to nekako najbitnije pitanje. Uz naravno ono prethodno postavljeno o ne znanju na cemu sam. Oh dear. So little time and so many things to wonder about...
Al ovo je ljeto zasad rezultiralo jednim lijepim novim poznanstvom. Aj dva, dva. Sumnjivi i Frane. I oba se hvataju Marije. Ima li zacudenih? Nema, naravski. La femme fatale. Hahahaha. Sala. Pomalo. Nego, konobar mali. Ljudi moji vi tog lika trebate doziviti. Tu energiju koju ima. Gledat ga kako radi pomalo me boli. Uvijek sam bila zavidna na Fjaka konobare jer su u odnosu na radnu atmosferu u Depadansu 2008. apsolutno prekul i preopusteni. A ovaj mali tako pase u cijelu jednandbu da me zbilja ne treba cudit kaj je tak supac. A bas je. Ribica. Danas sam morala sabotirati njegovu kavu s Marijom jerbo je nju kao strah da se njemu nade ne dignu previsoko pa da ispadne kuja na kraju. Same old, same old. Al sam ja sve smislila. Naime, ako sve bude islo po planu, on ce mene za dva tjedna, kada Marija i Lana odu u Zgb na upise, priupitat kako stoji kod Marije. Onda cu ja njemu odrzati jedan govor koji sam vec rekla Mariji, a u kojem cu mu jasno i glasno objasniti zasto mu je stvarno bolje da bude samo prijatelj s njome. Al ono, jako dobar prijatelj ak mu nije greda. I ako bi se mene moglo ubacit u tu jednadbu bila bi jos vise happy. I onda cemo se fino druzit na Fjaka partijima, zezat u prolazu na kavama i ici dikod vani skupa i densat. Woohooo! Nije li moj plan genijalan? Dakako, samo me treba pitati. J al je stvarno srce momak. Veceras smo nas dvije otisle dir do pumpe po cips i rekle smo to Vojki koji nam je ponudio neke biciklal nama je bas gust hodat pa sme rekle da ne bi mi. E da, i nazvao nas je ludama. Da cemo kao poginut. Pffft. Ne bi da je prvi put. I dok je on to isao reci jos tako ostalim konobarima i sacici ljudi sto je ostala mi pobjegosmo s lancem kojeg nam je Sumnjivi dao, a iz Fjake je isto. I isle mi lagano, zajebavale se s tim lance, taman prosle turisticku onu agenciju, kad ono – Frane iza nas, sav jadan uspuhan, nije mogao govorit uopce, On je trcao za nama iz Fjake da nas vrati jer ako nam je do cipsa njegov ce nas buraz odvest. SRCE. Jer da ne da on nama da idemo tu po cesti subotom po noci. Ja sam istinski bez teksta ostala. Ne sjecam se kada je netko nesto tako lijepo ucinio za nas. Trcao je covjek iz Fjake, onako u pregaci i svemu. Ne znam di proizvode momke poput njega, ali ja zelim jednog. I iako bi se najradije vratio za njim jer je tako dobar, otisle smo do pumpe. Al smo mu uzele cokoladu i kinder jaje. I kad smo se vracale cule smo jos neke ljude pa smo otisle vratiti lanac i tamo je on bio, ap smo mu odmah dale. Prvo sto je rekao kad nas je utepio bilo je 'Isuse Boze'. Al to ono onim sporim, zacudenim glasom. A ne ono, uopce nismo kul. HŠ! Enivej, htjela bi da Marija ode na jos koju kavu s njim i nek mu sama lijepo kaze kako stvari stoje. Iako je moj govor stvarno predobar. Sve samo da se nekako uspijemo druzit. I otic vani bar jedan put. Bar jedan. Zelim ga vidjet kako brejka...
Tako da mozete vidjet da je noc bila puna dogadaja. A meni je sada lagano ledeno, pa cu ovaj post privest kraju pa u horizontalu. Laku vam noc... odnosno – dobro jutro...

četvrtak, 08.07.2010.

One thing that's stopping me now is fear of a new thing...

Dijeta. Mrsavljenje. Pojmovi o kojima sam vecinu svog tinejderskog zivota mnogo razmisljala. Nisam nikad bila debela ili presalasta il nest. Al realno, nikad nisam bila vitka. I znam da nikada necu biti. Al sam uspjela smrsaviti i sada sam skoro pa zadovoljna svojim izgledom. Skoro. Jer mislim da se jos mogu stesat. Vjerojatno cinjenica da sam okruzena prekrasnim i prezgodnim prijateljicama kojima se muski ama bas stalno nabacuju i ne pomaze previse mom samopouzadanju. Al nemojte me krivo shvatiti. Ne bi ih mijenjala ni za zivu glavu. Al svjesna sam da sam pomalo iskompleksirana. I to vjerojatno utjece na moj manjak samopouzdanja i osjecaj manje vrijednosti. Ti izrazi su vam zicer poznati iz par prethodnih postova. Odnosno, budimo realni, iz svih zapisa ovog bloga. Al eto, mislim da se popravljam. Cinjenica je da se vjerojatno nikada necu vidjeti realno. Uvijek cu si izgledati krupno. I to mi je najgore od svega. Toliko si sretan da si postigao nesto. Maknuo kile i potjerao ih do vraga. Al uvijek cuci onaj strah da ce se vratiti. Da ces morati sve iz pocetka. To je najgore. Koliko vremena provedem gledajuci se u ogledalo i racunajuci jesam li dobila koju kilu ili pola. Koliko se cesto uhvatim da si uskracujem jedenje necega jer je kaloricno. Uzas, znam. Al nemrem si pomoci. Sjebano je to. I koliko puta trcim na vagu i strahujem koliko ce pokazati. Pa ako nije dobro onda mi raspolozenje toliko padne da si redovito sjebem cijeli dan. A zasto? Zasto smo mi zene toliko opsjednute kilazom? Ha? To mene muci? Jer znam da nisam jedina s Bridget Jones sindromom. Iako je utjesno da je ona na kraju nasla dobrog, zgodnog i uspjesnog momka. Al ipak je to fikcija. Uzmimo primjerice mene. I meni se svida, ajmo rec, jedan dobar, zgodan i izuzetno pametan momak. Koji je topao. I silno me strah ikaj ucinit jer se bojim teske odbijacine. Jer nemam bas nekih pretjerano korisnih iskustava s muskima. I onda mi petrarca dode i veli da nece pricat sa mnom jer nisam dovoljno pametna ni hrabra da uzmem nekaj kaj mi je pred nosom. I ima pravo. Nisam. Al utjesna je cinjenica da bi mozda bila hrabrija da sam sigurnija u sebe. Sto realno, bar za mene, pocinje izgledom. I eto, vracamo se na pocetak price. Moram se jos stesat. Sad kraj mene stoji jedan keks i htjela bi ga pojest, al znam da necu. I veceras idem pit, al ne bi jela prije jer ce me napuhat i necu dobro izgledat u onom sto obucem. Al to kaj ce mi bit teska muka kao prije tjedan dana ne pada mi na pamet. Pa se kao smatram PAMETNOM osobom. Mos mislit. Dode mi da vristim. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!! Bezeze.
Al dobro. Smislila sam se. Dosta prenemaganja. Pocinjem ciniti konkretne korake u vezi tog svog ''kompleksa''. Vjezbat cu. Pa znam gomilu tih stvari iz pilatesa. Vrijeme je da ih iskoristim. I nema vise spavanja bezrazloznog. Samo trosim ljeto. I kupat cu se bez obzira na sve. Eto. Plan ne zvuci pretjerano komplicirani. Ahem. Valjda. Sad to samo treba pocet. Budem vas izvjestavala. Drzite fige. I da se sredim i da si uvatim momka. J

nedjelja, 04.07.2010.

hungover... damn.

Sine moj. Nije mi dobro. Al fakat. Nisam puno puta bila mamurna u zivotu, ali ovo danas je stvarno kazna. Ne znam za sto. Nisam ni puno pila. Zajebalo me ovo moje ne jedenje. Odnosno, malo jedenja, al nemrem drugacije. Sada sam se navikla. Mislim da cu manje piti. To je puno pametniji potez. Zdraviji, jer ce mi jetra u buducnosti zasigurno biti zahvalna. A i manje kalorija stetnih unosim u sebe. A sto mi je trenutno najvaznije biti ce puno manje ovakvih jutara. Blazena voda. Ona je najljepse kaj mi se dogodilo od kada sam se ustala. Kava fuj, jelo fuj. Glava me boli i muka mi je. Ni tableta nije bas pomogla. Tragicno. Mislim da cu ovo ljeto fakat popustit kad je pice u pitanju. Vise cedevite i manje jegera dobitna je kombinacija. Hš!
Al ajde. Bilo je lijepo sinoc. Nocas. Whatever. Osim skorog pada. Kaje sa mnom i padanjem? Mene pod na neki magnetski nacin privlaci. I kada sam trijezna i kada nisam.. to je nekakva utjeha. Jer ono, bar znam da sam generalno nespretna, a ne da mi alkohol toliko muti osjetila i ravnotezu. Nije greda. Al i dalje mi je neugodno. *shy* too clumsy for my own good...
Dosta. Fakat mi je muka. Samo zelim da sav alkohol nekako izide iz mene. Bilo kako. Sam neka ide van. Pouka je djeco draga ta da pijenje nije dobro. Nije i tocka. Eto. Slusajte mamurnu osobu. Ona zna o cemu zbori.
Jos jedan savjet. Bon Jovi pomaze. J


Oke. Ovo je dodatak postu. Rucala sam. To pomaze pri mamurnosti. -thumbup-

subota, 03.07.2010.

The anxiety the sane and the insane rivalry, paranoia's brought me to my knees, lord please - take away my anxiety...

Osjecam se zbunjeno. I nesigurno. Kao da ne znam sto radim. Kao da sam napravila neke pogresne poteze. Ali opet znam da nisam. Studirati engleski i povijest umjetnosti zbilja nije to. Ili krivo. Znam da nije mozda idealno u pogledu kasnijeg zaposlenja, ali hej. Moja filozofija je da studij uzima pet godina zivota. Sto nije tako malo. I to je razdoblje kada ti je vjerojatno najbolje u zivotu. Kada uzivas, stvaras neka snazna prijateljstva, razgovaras s ljudima koji zbilja dijele tvoje interese. Uzivas. I koliko god moj odabir predmeta za studiranje pruza pomalo nesigurnu buducnost, ja sam sigurna da cu narednih pet godina (odnosno cetiri jer sam prvu vec zavrsila) provesti baveci se necime sto me interesira. Sto mi je zanimljivo i sto cu prolaziti i davati redovito. Mozda cinjenica da nisam materijalist meni ne ide u korist. Ili cinjenica da sam tip koji pusta emocijama da ga vode. I mozda ce me to nekada u zivotu opako sjebati. Ali trenutno me boli briga. Jer koliko se zna, zivot je samo jedan. I ja svoj ne namjeravam provesti radeci ono sto se od mene ocekuje ili sto bi ljudi htjeli da ja radim. Ne zelim. To nema smisla. Ali koliko god ja cvrsto vjerovala u to, netko izrazi misljenje suprotno od mojega i ja se opet pitam. Mozda zato sto cijenim misljenje te osobe. Ili zato sto velika vecina misli da sam glupa zato kaj mislim to sto mislim. Ali to protivljenje mom stajalistu me vodi do toga da ponovno preispitam cijelo to vjerovanje. I iako osjecam da sam u pravu i da je u redu misliti tako, nesto me opet cini nesigurnom. I djeluje mi kao da ispadam onaj kreten s pocetka price. Onaj iskompleksirani, tuzni lik kojeg svi sazaljevaju i smatraju tuznom salom okrutne sudbine. I ja sam jadno zbunje bez pola lisca, a ne sareno i lijepo stablo kakvim sam se smatrala. Figurativno receno naravno, jer onoga dana kada se pocnem smatrati drvetom stvarno ce biti kasno.
Jer ja zbilja djeluem pasivno? Ostavljam li dojam kao da mislim da sam bolja od svih? Izgledam li kao netko tko plese? I jel zbilja toliko bitno da ne mogu spagu? Istinski se pitam jesam li cisti promasaj. Jer ... ne znam. Ne mogu napisati sto osjecam. To je kao kad vjerujes da postoji djed bozicnjak i onda ti kazu da ga nema. Onaj feeling da sve u sto si vjerovao da je istinito i ispravno zapravo ne postoji. Ili ne funkcionira. Ili ne valja. Tako se ja osjecam. Kao da sve radim pogresno. I da me ljudi gledaju i smatraju da nisam vrijedna truda. A ja zelim biti vrijedna truda. Zelim da nekome puno znaci to sto me zna i da me zeli jos vise upoznavati i znati do kraja. I onda opet saznati jos neku sitnicu koja ce toj osobi uljepsati dan. I to djeluje kao toliko prevelika zelja. Kao nesto sto ne bi trebala zeljeti. Kao nesto sto ne zasluzujem. A sto je najgore imam osjecaj da je jedini nacin da to dobijem da se promijenim. Da postanem samouvjerenija, aktivnija, da naucim spagu. Ali je li zbilja vrijedno toga? Hoce li se ista promijeniti ako se ja promijenim? Jer znam biti samo ovakva. I ako takva ne valjam, onda bi radije bila u kvaru nego se pokorila. Ili? Eto, ne znam ni sama... kaj da radim? Kako da se prestanem osjecati nevidljivo i zaboravno? Kako da prestanem mjeriti svoju vrijednost prema misljenju drugih? Ako uopce trebam napraviti to drugo... ali jedno znam. Do kraja ljeta moram nauciti spagu. Nekako. Bilo kako. Ako to uspijem, mozda cu skuziti i rjesenje ostalog dijela problema.

nedjelja, 21.02.2010.

Novi pocetak ^^

Ajme majko, vec sam zaboravila pisat ode... Ccc... Ne valja mi tako. I kaj je najjace sad ovo vise fakat nitko ne cita. Niti se valjda sjeca uopce. A doro. Mozda i bolje jer sad cu fakat dusu izlijevat tu a sira publika bi me mogla ismijat. Zapravo, nije cak do toga. Ovo je nekako privatno i mada objavljujem to svijetu nadam se d abas nece citat ljudi. A ko procita nadam se da me nece znati... Niti saznati tko sam...
Sutra opet pocinjem s dijetom. Onom svojom - ne jedenje dijeta. Basically ne jedem. Vocke dnevno plus neka siznica tipa feta sira ili kruga il tak nekaj. Cilj mi je 8 kila skinu i sada ne odustajem dok ne dodem dokle ocu. Pa kolko god to dugo trajalo. Izvjestavat cu vas o napretku. Kazem se samo ponedjeljkom. E da i jest cu cokoladu prije treninga. Treba mi malo izravne energije da ne malaksam tamo.
I sutra moram ucit ucit ucit za ispit u srijedu. Nema zabusavanja. I mean it. I da bar nocas opet Lucasa sanjam. Onaj san od nekidan je stvarno bio mmmmmmmmmm.
A sad odoh film neki gleat. Čao bao!

petak, 06.11.2009.

Nije fora...

Ola... Thank God it's Fridaaaaaaaaay! Ihaaaa!! Bas sam si pogledala predstavu oliti Gavellu na devedeu i bas mi se svida. Iako je nekak glupo snimano pa svi izgledamo debelo. Ozbiljno. Nije ovo neki trik ili forma utjege jer i najmrsaviji izgledaju stupasto. Bas bagavo... Al osim toga bas mi se svida... Ima i par dobroh fora. Jej!!
Presretna sam kaj je zavrsio tjedan. Bas mi treba vikend jedan lijepi. Da se naspavam na primjer. I ucim. Al nije da se tom dijelu veselim. Sve se cini da ne idem na Ples sa zvijezdama. Zato kaj nemrem u Njemacku. Iam kolokvij taj vikend. Doslovno taj vikend - u subotu naime od pola 1 do pola 4 pism kolokvij iz CELa - very important. I sad nemrem na teve jer ne idem na natjecanje a kao na PsZ idu samo ti koji idu u Riesu. Nepravedno totalno. Pogotovo zato kaj ce Marija mijenjat sve pozicije iduci tjedan. Al nije do toga. Nije meni toliko do televizije sad stalo. To je sad stvar principa. Jer sam uvijek na trenungu, svaki put, svaki petak i uvijek sve radim sa strane kaj treba. Tu koreografiju plesem od kad je smisljena i sad me makla jer nemrem na natjecanje. Ne zato kaj NECU neg zato kaj NE MOGU. Fakat me ljuti to. Al vise od svega sam razocarana. Osjecam se ko zadnja rupa... Dobro da ce mene prvu pitat kad nekaj treba pomoc il sl... Nije fer... :(
Kad smo vec kod tuge i tih idiotarija - osmislila sam novu zivotnu filozofiju. Naime, nastojat cu svaki dan trazit nekaj lijepo kaj mi se dogodilo i skoncentrirat se na to umjesto na konstantno jadanje i tmurenje...Nije bas da je jako jednostavno i da briljiram, al zasada sam se cak uspijevala smijesit i dok sama secem ili blejim u tramvaju do faksa. Apropo tramvaja - fakat mi se gade. Danas sam vise od tri sata (brijem) provela u njima. Katastrofa. Al sam mamicki kupila poklon za brzdej. Iduci joj je tjedan. Dobila je francusku kapicu. :D Jos sam Medi moram nes smislit... Jedva cekam tu proslavu njegovu. Tulum!! Weeeeee!! x)
Sad moram da idem. Zedna sam... Adio. Ako itko ovo cita uopce...

subota, 31.10.2009.

Jesil za kviki??

Ljudi moji pa jel ovo moguce? Sjetih se ja danas kako sam blog imala. Dobro, lazem. Zapravo sam proucavala biografiju svog jebozovnog profesora na guglu i odlucila vidjet jel ima ikaj o meni. Pa je izbacilo blog. Ovaj prastari blog. Pa reko, pise mi se... Mogla pi probat ponovo...
Promijenih podatke sa strane jer sad sam ipak student. U jea. NAAAAAT. Moram pocet ucit. A ne da mi se. I sve izgleda tako tesko i iam feeling da je jos teze. Sad si brijete da dramatiziram. Ajte vi slusat bivseg dekana kak vam predaje. I koristi terminologiju koja zvuci kao iz sci-fi filma. Nije bas jednostavno jelda? Damn. Al mogu ja to. Kao. to mi je postala svojevrsna mantra. On the bright side - stjecem prijatelje. Imade jedna Sanja. Simpa djevojka i skupa slusamo i pum i anglistiku. Tak da imam s nekim dijelit svoju bol i ogorcenost te ucit z kolokvije i ispite. I pisat seminare. Isse, toliko toga ima... Dost o faksu. Deprimirajuce je kad moras osnove, pazite OSNOVE, naucit iz knjige teske 5 kila. Pet kila. Dakle PET kila... 5...
Al sutra je okupljanje osnovnoskolskog razreda. To bi trebalo interestig biti. Cak se i veselim. Doro, bez ovog cak. Veselim se. A i o nekim srednjoskolskim bi se trebala vidjet na kavici. Red bi bio ipak. Puni mi se laganini raspored za sljedece tjedne. Trazena sam osoba kao. Lolf... As if. Sad belu idem igrat. I nadam se da cu nastavit pisat. Vec sam zaboravila kak je zabavno... X)

utorak, 04.11.2008.

Izasla sam iz neaktive, ali ona me nije smeksala... Dapace, jos sam agresivnija nego prije... A NETKO zbilja trazi ono sto ne bi trebao...

Trenutno nisam dobre volje. Ovo nisam zbilja ocekivala. Da me ona doda na fejs i JOS trazi da brisem slike. Cekaj malo, nemas prava na to. I NECU ih izbrisat. Moje su i to je moj profil, pa me zaboli kaj ona misli... Mmmmmmmmmmm - smiruem se lagano...
No, nemojmo da moje trenutno raspolozenje da depresivnu notu ovom postu. Pa trebali bi slaviti - odrzala sam rijec u pogledu pisanja... Vidim da se nepoznati komentatori nosi otudili... Ne znam trebam li bit sretna ili iziritirana. Oboje sam pomalo. Ovih dana sam pod malim sresom zbog skole. Puklo me da je 11. mjesec vec. O da, tek sam shvatila sad. Jos moram smislit temu za maturalni, al se poigravam idejom da pisem o razvoju rock glazbe u SAD-u... Al to je tek ideja zasada... Ovaj tjedan je sav naopak. Profesori boluju, imamo same neke rupe, bagave zamjene, i tome slicno. Iscrpljuje me ta skola. Sutra mozda pisem dva testa, mozda nijedan. I ajte se tako vi pripremajte za nastavu. Bah! Ma ne da mi se vise o ovoj temi...
I jeste bili na groblju ovaj vikend? Koje pitanje... LOL. Mora da nam se Bog smijao ko lud. Onakvo odvratno vrijeme za Sisvete, a nedjelja kao san. To se Bog sprda s nama. Kaznjava nase licemjerje. Na Sisvete svi idu na groblje, svi grobovi su puni svijeca, cvijeca - ma milina! A ostatak godine nista. A eto, onda moramo dobiti adekvatnu kaznu. Kad sam se ja vracala s Mirogoja ( da, ja spadam u ou grupu licemjernih koji jednom do tri puta godisnje odu na groblje) red za bus je bio do Name na trgu, odnosno u Ilici. Drugim rijecima - jaaaaaaako dug... Osim posjeta pokojnima, ovaj vikend sam okupirala kompjuter. Prakticki sam cijele dane visila na njemu. Malo bolesno. Otkrila sam Richieja Samboru. U jea! Dobro, ne bas otkrila, znam ja za njega - duh! Ipak je on jedan od najboljih gitarista i u Bon Joviju je, kak da NE znam za njega? Ne, ne, sad sam poslusala i njegove pjesme. I svidjele su mi se. Imaju onaj blues štih. Skinula sam si cede jedan vec i sad ga preslusavam... Really je good!
I tako... Evo bas s Danci emesenujem. Nismo se dugo cule... Nisam se ni s Mirkecom cula. Trebala bi ga nazvat veceras prie treninga. Bar na kratko... Uglavnom, idem sad na forum, pa se pisemo uskoro! Bye bye...

nedjelja, 26.10.2008.

Ak sutra padne kiša ja sam kriva...

I eto čini se da pišem post. Nakon dugo vremena zaista. Nije mi se dalo. Evo izravno i iskreno. Sumnjam da cete mi zamjerit. Na kraju krajeva ne znam je li itko gledao jesam li išta novo napisala. Al shvatila sam da mi fali ovo. Pisati o svim svojim ispadima, glupostima, razmišljanjima itd... A nadajmo se da necu opet prestat. I nadam se da sam s razlogom ovo 'nadajmo' napisala u množini. Jer to podrazumijeva da netko stvarno pročita ove moje baljezgarije...
I tako. Više se ni ne sjećam kaj sam zadnje napisala. Marijin rođendan čini mi se. A to je bilo ohoho davno. Drugo razdoblje. Ljeto... Al necu u te vode. Vec mi fali od same pomisli. Vidite da je sve po starom - vec sam se pocela zaliti... Hehe... Od tada sam se ja vratila u Zagreb, bila na maturalcu, na natjecanju, u skoli ko po starom i na treningu po uobicajenom rasporedu... Nis se nije promijenilo. Na maturalcu sam bila u Španjolskoj. Bilo je ocekivano - zabavila sam se kolko se dalo, vidla sve i svasta, nisam se nesto pretjerano zblizila s ostatkom ekipe, zivcanili smo na vodica... Same old, same old. U skoli sve ide kak treba. Sad sam maturant - trebala bi odlucit koji faks i to, ali uporno odgadam tu odluku. Znam, djetinjasto si mislim da imam vremena. Al kom se da razmisljat o tome. Prekretnica u zivotu, vazna odluka... Dajte molim vas! Ne da mi se zamarat s tim do ne bude apsolutno neophodno... Maturalni rad sam uzela iz engleskog. Ova zena nikak da mi donese popis tema. Al mi se ni tim neda zamarat. Iako mislim da cu morat to uskoro. Planirala sam sve napisat do drugogo polugodista. Al bumo vidjeli. Na treninzima isto sve po starom. Bili smo sa showom u Madarskoj, sad se spremamo za Njemacku... Nekaj me leda muce u zadnje vrijeme, ali eto 'ozljede' mi nisu strane... Koljeno me jos dikod muci. Ono kaj sam pala na rodendanu. Oziljak ce biti gigantski. Tipicno za mene, naravski... Na engleski vise ne idem. Moram pokupit onu diplomu od FCE-a. Al dogodine cu upisat talijanski. Nemam bas para za to ove godine. Prebacila sam si i autoskolu za 9. mjesec. Imat cu vise vremena. A i pitanje novaca naravno... Moj odnos s ljudima i dalje je isti. Samo sto sad imam Mirka s kojim se redovito cujem... Vise nisam u vezi, al to je stara stvar... Sto da vam jos kazem...
Kao sto vidite, kod mene je doslovno sve po starom... Osim sto sam pocela blog pisati... Hehe... Sad kad sam s ovim probila led, bit ce lakse obavijestavat vas o svojim svakodnevnim dogadajima... Pa do sljedeceg pisanja, budite mi pozdravljeni!

petak, 22.08.2008.

Čuvajte se rene...opasan je kad ima nož...

Evo mene opet! Šokirani ste, ha? Hehe... Pa jesam rekla da ću se trudit pisat što redovitije? Nastojim održati to obećanje... Planirala sam još jučer, ali uopće nisam stigla uključiti kompjuter. Nije do posla jerbo sam otkaz dobila... Ali krenimo mi od početka...18. je bio Mariji rođendan. Bilo je prepredobro. Meni su i večer uoči njenog rođendana (dakle večer sa 17. na 18.) i sama proslava bile preodlične. Ova prije proslave je bila...jako...kako da se izrazim...zanimljiva. I dobra. Samo mi je krivo kaj nisam išla u Aftera i kaj nisam Roku čestitala. Mirkovom prijatelju koji ima rođendan isti dan kad i Marija. Al nema veze. Mogu to preboliti. Enivej, proslava je bila preodlična. Kao i inače nismo znali ni što ćemo ni gdje ćemo do zadnje minute. Ja sam radila ujutro bila pa sam poslije posla došla doma i išla spavati. Dogovor jedini je bio da do Marije dođem u 15 do 10. I onda sam ja naravno zaspala i probudila me ona u 10. Pa sam se onda morala munjevito sređivat jer to ipak nije bilokakav izlazak. Sve je bilo na mjestu – oblekica, petice, frizurica, malo šminkice i voila! Još sam i čist dobro izgledala s obzirom na vrijeme sređivanja. Onda sam otišla odnjeti stvari za spavanje kod nje jer za njen rođendan uvijek spavamo tamo. Tak da smo se oko 11 spustili u Dpda. Bili smo Stella, Marija, Bero, Dana, Lana i ja. Tamo su nas čekali Mirko i Toni. Onda smo sjedili dolje malo, Marija je otišla do pumpe po cugu pa smo se preselili na plažu. Tu su počeli mali problemi jer sam ja uspjela past. Ma pete nisu dizajnirane za kamenitu plažu. I točka. Naravno da sam se pošteno razbila. Opet ono bagavo lijevo koljeno. I nabila i raskrvarila. Malo sam to isprala morem i vodkom i ostatak večeri provela bosa. U početku je bilo malo čudno jer je niže na plaži bila neka ekipa koja je pjevala i ludirala se, a mi smo samo sjedili i pili i slikavali se. Ali, ubrzo smo skužili da je to malo dalje proslava Jaramovog rođendana koji isto slavi 18. pa smo im se pridružili. E onda je postalo predobro. Došao je i Stipe car i Toni je pustio muziku i puklo me pa smo počeli partijat kak treba... Onda smo oko tri otišli do Balina. Nas se šestero nekak uspjelo strpat u Tonijevu Opel tigru i to tako da sam ja sjedila naprijed na Stipi... Bagavo ali oke. Bitno da smo stigli živi do tamo. A mene je koljeno fakat počelo boljet a do Balina se ima spuštat po dosta stuba pa me Mirko (već pijan) odlučio nosit. I odnio me do tamo. Ne znam od kuda mu snage al eto lik je valjda Herkul kajjaznam... Uglavnooon, U Balina je bilo dobro. Više ne puštaju cajke pa je izdržljivo. I tamo smo se nastavili ludirati i tamo oko 5 smo krenuli doma. Zbog manjih problema nas je Jurki vozio kući, a ne Toni. Al nećemo o tome. Kad smo došle doma, Lana, Marija i ja smo lijepo jele kolače i pričale kao velike. Al zbilja... Legle smo negdje oko 6 i baš nam je bilo dobro. Ja sam idući dan naravno radila ujutro. Bila sam isprebijana. Nikaj nisam jela cijelo prijepodne, ma sve do 7, 8 navečer. Šepala sam jer me koljeno ubijalo. I još me Zoki iživcirao kao nikada do sada. Uglavnom, dobila sam otkaz, naredbu da se do odlaska u Zagreb moram srediti jer ne smijem tamo doć 'ranjena' i predavanje o tome kak sam bagava jer sam uspjela past. Ma bila sam tak naživcirana zbog svega da uopće nisam išla dome nego ravno Mariji i tamo sam se oslobodila i pukla totalno i kasnije je bilo dobro. Dakle, sada više ne radim i napokon mogu za stvarno uživat u ovome što je od ljeta ostalo. Sad mi je najiskrenije krivo što nisam radila samo mjesec dana i cijeli osmi imala za zajebanciju i ljetovanje u doslovnom smislu riječi. Al eto, šta je tu je. Imam još ovih tjedan dana... I namjeravam ih iskoristiti što je bolje moguće. Danas je u Dpda Bacardi party i nadam se da će biti dobro... Jedino mi je krivo kaj su cure otišle danas u Dubrovčak s mamom i vraćaju se tek u nedjelju. I neće ih večeras biti... To mi je bagavo... Uvijek nekako mora sakati... Jučer sam napokon bila na noćnom kupaju. Baš sam uživala. Bilo je prekrasno onak kupati se, oko tebe mrak, zvijezde, planktoni, ma supač... Još da nekom nije bilo hladno bilo bi bolje. Al budem još koji put... Nadam se... Hehe... Ajte ljudi, komentirajte da se razveselim malo... Čao!

22.08.2008. u 21:17 • 1 Komentara • Print • #

subota, 16.08.2008.

S kims tak stakisti skimsi tak takisti...

Ajme mora da će kiša jer ja evo post pišem... Hehe... Nakon tako puno vremena napokon sam sjela i odlučila javit vam se. Napokon sam dobila internet ovdje na moru pa sad mogu pisat češće, odnosno uopće. Doduše internet je neki bagavi, ISDN, jako je spor i sve se pitam kolko će mu trebati samo da objavi ovaj post. Al neka njega, bolje da ga imam nego uopće nemam... Nisam vam se javila cijelo ljeto jer nisam imala ni vremena ni načina. Sad se sve bojim da neću napisati sve šta se dogodilo jer toga ima puno previše. l potrudit ću se spomenuti sve, a ono najzanimljivije i objasniti... Pa krenimo redom...
Ja sam vam sada zaposlena. Aha, dada... Radim dolje u Depadansa. Konobarim jelte. Skoro mjesec i po. Doduše, trebala sam raditi samo na sladoledu, ali sam završila kao konobar. Raditi dolje iznimno je zanimljivo. A i naporno s vremena na vrijeme. Ne samo fizički već i psihički. Jer iza kulise svašta se događa. Priznat ću da se nisam pošteno naspavala više od dva puta od kada radim. Eto danas sam uspjela odspavati 11 sati u komadu i to je drugi put ovog ljeta da sam se probudila potpuno odmorna. Mislim bole me i leđa i noge od grčeva koji su me napokon uhvatili al neću se previše žaliti. Bitno da mogu stajati na nogama, za razliku od jučer. Jer jučer je bio gospin žežen (iliti Velika Gospa) i išla sam s Ivom i Goćom pješke do Vrpolja. Sad, to vama vjerojatno ne znači puno, ali to je dobar komad puta koji se mora prijeći. Krenuli smo u 3 ujutro i tamo došli oko 7 i po. Vjerojatno bi došli ranije s ostatkom povorke da ova dvojica nisu odlučila sjest na svaki zidić na koji smo naišli. Mene je Ive natjerao da odspavam poslije posla pa sam spavala od 7 do 11 i onda došla dolje u Dpda do njih. On naravno nije spavao pa je bio krepan. A pametno moje... Ccc... Uglavnom, to je bilo jako zanimljivo iskustvo. Skoro smo i natrag pješke, ali nam je neki lik stao i odveo nas do Brodarice. Ja sam radila od 5 i jučer bila budna doslovno duže od cijelog dana. I većinu tog vremena sam provela hodajući... Tak da mi je ovih 11 sati sna dobro došlo. Inače ovo ljeto malo saka u pogledu zabave. Nema one bezbrižnosti i odlazaka di želim i kad želim s Marijom. Glavni krivac je moj posao, ali čak i kad sam slobodna to opet nije to. Tak da mi je žao kaj se do sada nisam uspjela iživiti ko ostalih ljeta. Kad smo ona i ja na kraju prošlog ljeta razmišljale kakvo će biti ovo uopće nismo pomišljale da bi obje mogle imati momka. Ona je s Mirkom, koji je postao moj dobri prijetelj jerbo radim s njim, a ja sam s Ivom. Napokon. Ako ništa drugo, ovo ljeto dosta je nalikovalo na sapunicu. Laži, intrige, natjeravanja, bježanja, suze, problemi, svađe, pomirenja, bolnice, nesreća, zajebancije, ma ničeg nije nedostajalo. Mislim općenito kad se zbroje iskustva svih poznatih, ali i moja. A šta da vam sad puno pričam kad ne znam kako ni što. Krapanjska je bila iznimno drugačija od prošle, ali puno obrata i povoljnih ishoda. Počela sam se više družiti s raznovrsnim ljudima, bilo je tu i rigoleta i gubljenja vrijednih stvari i Kristina mi je došla na tjedan dana... Kad sad sve sagledam nije bilo događaja od koje vam mogu lijepo prepričati. Bilo bi bolje da sam o njima pisala odma kad su se dogodili. Ali ponavljam, nije bilo do mene... Ima stvari meni bitnih koje vam neću pričati jer su osobne i nemam veliku želju dijeliti ih sa svima. Ono najbitnije je da sam ovo ljeto radila prvi puta, zaradila i naradila se, manje se zabavila od planiranog, proširila krug prijetelja, imam dečka i još samo fali naučiti voziti auto. A i to bi uskoro trebala... Hehe...
Najteže mi je pisati nakon ovolike pauze. Uopće ne znam što je bitno i što je uopće bilo. Sad kad sam počela mogla bi češće i kvalitetnije od ovog posta... Odoh još malo beljat po internetu pa na posao. Vi mi budite dobro i nadam se da se čujemo brzo...

16.08.2008. u 15:33 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 16.06.2008.

Moje si srce, duša i moje tijelo, da te ne volim ne bi se u te kleo... Ajmo Hrvatska!! :D 13

I eto meee!!! Ponedjeljak je i kao što rekoh u prošlom postu danas vam pišem. Kak ste mi vi? Još 4 dana nastave i onda je gotovoooooo! Baš sam danas s Kikom pričala kak uopće nemam osjećaj da je kraj tu. Baš nisam ufurana u sve to. Al ovaj tjedan kaj je prošo bio je prava katastrofa... Pođimo redom...
Onak, predzadnji tjedan a ja imam učit ko nikad do sada. Imala sam nastavu popodne pa sam cijelo jutro visila za knjigom svako jutro. U pondjeljak sam čitala lektiru i učila za test taj dan. Pa u utorak od 8 do 12 učila logiku za test, glazbeni za ispitivanje kao za 5 i matematiku za test. A kak je sve prošlo taj dan? Očajno. Prvo matematiku nisam stigla sve napisat (al oke onak dobila sam 5 ak niš drugo). Zatim je bila logika i test koji je bio preloš. Profesor ima neka velika očekivanja od mene jer mi ta logika kao ide i tam se motao oko mene stalno i coktao i tskao jer sam kao nekaj krivo rješavala. Pa kad smo predali on me odma kao Volarević pa što je bilo pa ja mislio da ti nećeš problema imati blablabla... A meni grozno jer sam cijelo jutro štrebala tu futavu metodologiju koja je fakat sami štreberaj a on mi uvali neke zadatke koje bogu fala ni pomorisala nisam. Onak, damn. Al zaboli me, ja imam 5. Ak neko zna logiku onda sam to ja. Znam da zvučim bahato sad, al to je fakat realno. Nadalje, imam 4 iz glazbenog. Aha. Ne da mi ni priliku za ispitivanje za 5 jer nemam 5 petica u cijeloj godini nego samo četri pa... Mislim žena je đubre. Al neću se zbog nje živcirati. Sad baš jače želim imat 5 iz svega pa joj time pružit još veće zadovoljstvo kad vidi da mi ocjena iz njenog predmeta kvari prosjek. Pa neka uživa u svojoj zluradosti kad je takva. Kuja. No dobro. Ajmo reći da je ostatak tjedna prošao u istom tonu. Učiučiuči dok ti se ne smuči. Ha - i rime sada slažem! Ukombinirajte i trenige u sve to pa dobite tjedan iz pakla. Još mi je mama otišla na more u srijedu pa sam sama bila. Nije baš da sam to mogla previše iskoristiti. Meni je bilo grozno kaj je ona išla u Primošten. Jer firma njenog ujaka u kojoj ona radi uređuju kuhinju Zokijevog restorana Depadans u Primoštenu. Pa su sve to veze vezice. Ne znam kad će se to otvoriti al trebalo bi brzo. Iako mi mama kaže da sve to skupa izgleda ko gradilište. Al ne znam previše pa da ne lažem sada. E i onda je na kraju radnog tjedna uslijedila subota iz pakla. Naime, nisam bila doma cijeli dan i skoro sam počinila ubojstvo. Al krenimo redom. Imala sam FCE ujutro u 10. gimnaziji. Al zakaj bi ja došla na vrijeme kad mogu kasniti 20 minuta? Da, baš to. Frendica i ja smo se srele na trgu gdje smo čekale 12, 13 ili 17 da dođemo do škole al ih nismo dočekale jer su baš tu subotu ti tramvaji vozili nekom drugom rutom. Zašto? Jer su sjekli neko jebeno drveće iznad pruge! Onak, zaboga! Kakve su to gluposti? Pa sam fino kasnila. Loše. Al eto sve sam napisala i mislim da je relativno dobro prošlo. Rezultate mogu na netu pogledat 1.8. jer oni testove šalju na ispravljanje u London. Sve je to ozbiljno, da da. Baš me zanima, al imam vremena za nestrpljivost. Uglavnom, kad sam napisala, krenula sam u Dom HV gdje smo imali završnu produkciju. Morala sam pješke zbog tog drveća odvratnog pa sam i pokisla - yay... Tam je bilo tijesno i bila sam preumorna. Morala sam plesat Tango na Mateinoj poziciji koju nisam stigla uvježbat jer me tamo strpala na zadnjem treningu. I još nisam bila na generalki pa nisam imala baš previše pojma o tome kaj radim. E to je skoro kobno rezultiralo. Naime, u jednoj podršci je Frc skoro pala zbog mene. Ja nisam bila sigurna kad je točno trebam dić i nisam bila spremna i odjednom je samo počela padati i užasno je bilo. Da nije bilo stola na koji smo je stavili brijem da bi se bacila pod nju. A leđa me još bole. Jer kad sam ju počela dizat tak me presjeklo da sam imala osjećaj ko da sam se prepolovila. Da i ne spominjem da sam pola koreografije samo prolazila okolo jer nisam znala kaj da radim. Ma strašno. Jedva sam dočekala da doma dođem. A to je bilo u pola 12. Užaas...
Al eto nedjelja je bila relativno opuštajuća. Nisam ništa radila. Navečer sam bila na dugo očekivanom otvoreju Kocke. To vam je birc tam na početku Maksimirske kod Milleniuma. Vlasnik je sin maminih prijatelja. Uglavnom znam ih sve cijeli život. Drugi brat je vlasnik Dalmatina na Jarunu. Enivej, kafić je baš slatki. Malen je ali baš je dobra atmosfera. Sve je šareno - stoljnaci, zastori, detalji u obliku koce - u plavoj, zelenoj, žutoj, crvenoj i narančastoj. A muzika je samo novi val - strani i domaći, ergo predobra je. Tam ću ja dogodine pomagat prek vikenda. U jea... A bar jednom tjedno ić na cugu. Hehe... Onda sam se kasnije i s Marijom čula i napričala i baš mi je bilo dobro. Sad je eto zadnji tjedan u tijeku i ostala mi je samo fizika. Uglavnom blejim na nastavi. A štaš....
Baš sam danas popodne bila na kontroli za leće. Aha. Dbila sam jedan komad za vježbanje. Apsolvirala sam stavljanje, al me skidanje još muči. Moram imat kratke nokte ak ih hoću imati. To mi je loše, al neka. Spremna sam ih žrtvovati. Uostalom kad se malo izpraksam mogu ih pustiti. Napokon sam i to obavila. Prije ljeta još imam šopinga obaviti, frizer, natjecanje i spremna sam. Još bi bilo idealno kad bi došli do finala, jer ono pada baš 29. kad ja dolazim dole pa bi mogla s cijelom ekipom navijat iz Depadansa. Kaže Marija da je dolje preludo. Baš bo mogli za mene, jelda? Hehe... Sad eto idem i ovu tekmu odgledat pa pjkiti jer imam podočnjake do poda a taj izgled baš i nije najprivlačniji... Čao bao!

16.06.2008. u 19:19 • 6 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.